U svoj sili strategija i statistika krije se uzbudljiv filmski materijal, ne zbog toga što je tema predizbora predstavljena kao sudbonosna, nego upravo suprotno, zato što je predstavljena kao mali, prvi korak.
Knock Down The House, R: Rachel Lears, 2019.
U jeku strke oko rasističkog napada Donalda Trumpa na "The Squad", odnosno četiri lani izabrane progresivne članice američkog kongresa Ilhan Omar, Ayannu Pressley, Rashidu Tlaib i Alexandriu Ocasio-Cortez, dobro se podsjetiti na relativno friški dokumentarac (na Netflixu od svibnja) “Knock Down The House“ Rachel Lears. Dokumentarac prati izbornu utrku četiriju žena, već spomenute Alexandrije Ocasio-Cortez, Amy Vilela, Cori Bush i Paule Jean Swearengin. Nijedna se od njih nije profesionalno bavila politikom prije utrke za demokratsku nominaciju na stranačkim predizborima prije lanjskih “mid-terms” izbora za Kongres i Senat.
Lears nenametljivo prati tijek kampanje na koncu koje su tri kandidatkinje porazili moćniji i iskusniji stranački kolege. No, u njujorškom Queensu, 29-godišnja Ocasio-Cortez uspjela je pobijediti Joea Crowleyja, dotadašnjeg predstavnika demokrata u Kongresu koji je slovio za jednog od najutjecajnijih pripadnika stranačkog mainstreama. Ova tektonska promjena reflektirana je u svemu što se kasnije događalo. Ocasio-Cortez postala je omiljena meta republikanaca, posebice Fox Newsa, koji su od nje odlučili napraviti još jednu socijalističku babarogu nakon što je pojava Bernieja Sandersa taj pojam progurala na rub mainstreama. (Naravno, Fox News je i Obamu, pogotovo prije prvog mandata, nazivao socijalistom, ali to ima više veze s njihovom duboko poremećenom propagandom negoli s mozgom). Prijedlozi poput Green New Deala i vokalna uloga u tjeranju sjedišta Amazona iz New Yorka učinili su je i metom centrističkih liberala (čak i kod nas, gdje je o njoj u nekoliko navrata izrazito negativno pisao Telegram).
Ničeg od navedenog nema u filmu Rachel Lears. On završava u trenutku kad je Ocasio-Cortez izabrana u Kongres. No zato u njemu ima i više nego dovoljno materijala koji objašnjava čemu tolika frka oko jedne "latino konobarice" kako je potpuno krivo često predstavljena. Zbog uzbudljivosti narativa (pozitivnog i negativnog) često se zanemaruje činjenica da je, iako je neposredno prije političke karijere doista radila kao konobarica, 2011. diplomirala međunarodne odnose i ekonomiju na Bostonskom sveučilištu.
"Knock Down The House" daje kratki i zapravo vrlo intimni uvod u bujajući progresivni pokret unutar Demokratske stranke nastao na krilima grassroots organizacija poput Justice Democrats, Our Revolution i Democratic Socialist of America uz čiju su pomoć u fokus došle AOC i ostale članice The Squada. Lears je svoj film od početka koncipirala kao feministički narativ o običnim ženama koje idu protiv stranačkog establišmenta. U jednom trenu Ocasio-Cortez kaže kako Crowleya nazivaju "Queens Machine" i odgovara: "maybe you’ve got the machine, but we got the movement". Upravo je u tom segmentu "Knock Down The House" najjači. Budući da ne pretendira, niti može biti sveobuhvatan prikaz američkog političkog života, koncentra se na perspektivu "običnih ljudi", koju zahvaljujući vrlo sirovoj ručnoj kameri uvijerljivo prenosi gledatelju. U svoj toj sili strategija i statistika krije se uzbudljiv filmski materijal, ne zbog toga što je tema predizbora predstavljena kao sudbonosna, nego upravo suprotno, zato što je predstavljena kao mali, prvi korak. Odabirom takvog jednostavnog ali efektnog pristupa finale filma, u kojem AOC skače od oduševljenja jer je dobila daleko nadmoćnijeg protivnika, postaje opipljivo realan i istodobno pun nade i potencijala. Ako to nije sveamerički osjećaj, onda ne znam što jest.
Svjestan sam da europskom (a posebice hrvratskom) gledatelju ogrezlom u apatičnoj interesnoj žabokrečini dviju najvećih stranaka ili u destruktivnom populizmu meteorskih pojava poput Kolakušića i Pernara, pojave popout Ocasio-Cortez, Ilhan Omar ili Bernieja Sandersa koje se mogu opisati kao "FDR plus skandinavski model socijaldemokracije plus američka prosvjedna tradicija" mogu djelovati sumnjivo. Meni kao (neiz)liječenom pesimistu i (ne toliko) tajnom ljubitelju nadahnute društveno osviještene retorike u stilu Jamesa Baldwina, Martina Luthera King. Jra ili (ponekad) Cornela Westa ta energija "ne ja, mi" zvuči uvjerljivo i dobrodošlo, iako dolazi od nesumnjivo karizmatičnih ličnosti.
Svojom neskrivenom sentimentalnošću "Knock Down The House" daje možda i nenamjernu lekciju svim političkim strujama lijevo od centra. Da, politike i načela su važni, no izbori se dobivaju jezgrovitim, opetovanim porukama, a najviše od svega energijom i emocijama. Možda vam se to čini kao manipulacija I floskula, a možda se nekad ne treba neprekidno valjati u rezigniranom cinizmu statusa quo i treba otvoriti um i srce nekim novim, zajedničkim perspektivama.