Preko blage, organske i tople glazbe, Tweedy istražuje vlastitu i kolektivnu ranjivost u suvremenom okružju.
Warm (dBpm Records, 2018.)
Is it my fault the countrysides
Are so full of suicide?
Prvi solo album originalnog materijala Jeffa Tweedya, dugogodišnjeg frontmana Wilca, dolazi u paketu s autobiografijom "Let’s Go (So We Can Get Back)". Potez je to koji itekako ima smisla jer je ovo vrlo vjerojatno najintimnije izdanje Tweedyevog autorskog rukopisa još od Wilcovog "A Ghost is Born". No, dok je taj album bio izražen labirintima eksperimentalne i rock instrumentalizacije, "Warm" je ogoljeli kantautorski album na kojem se ponovno čuje country utjecaj iz ranih dana Wilca i Uncle Tupela. Preko blage, organske i, kako sam naslov kaže, tople glazbe, Tweedy istražuje vlastitu i kolektivnu ranjivost u suvremenom okružju.
All my life I've played a part
In the bombs above the ones you love
I'm taking a moment to apologize
I should have done more to stop the war
So I'm sorry
Otvarajući stihovi predstavljaju nit vodilju ostatka albuma. Kroz niz pjesama Tweedy se alegorijom i neposredno bavi motivom ovisnosti o lijekovima protiv bolova, temi koju je i ranije obrađivao u glazbi i izvan nje. No s distance, sve zvuči manje gnjevno, bolno i intenzivno, poput nježne utjehe za civilizaciju koja pokušava neuspješno zatomiti vlastiti vrisak. U nekoliko pjesama Tweedy promatra svoju osobu kao nekog drugog
In my window, I have a twin
I look out, he looks in
i ta razina razdijeljene introspekcije daje možda i pomalo paradoksalnu notu univerzalnosti. Kreirajući mali intimni album, svojevrsni dnevnički zapis svog iskustva Tweedy je još jednom, samo možda izravnije nego prije, stvorio zvukovni krajolik u kojem bol svakodnevnice postaje predmet razmišljanja i o vlastitoj i općenitoj ranjivosti te greškama, ali i radostima koje iz nje proizlaze.