Prvi službeni album Jay Glass Dubs poprima prilično mračan štih namijenjen stvaranju guste i sugestivne atmosfere, nešto kao Dead Can Dance u dub verzijama.
Epitaph (Bokeh Version, 2019.)
Grčki producent Jay Glass Dubs pravim imenom Dimitris Papadatos razvio je vrlo zanimljiv stil koji povezuje vrlo različite glazbene tradicije i razdoblja – dub, post punk i gothic rock s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, IDM i njegove varijante poput illabienta iz sredine devedesetih te rani britanski dubstep iz nultih, sve upotpunjeno samplovima i elementima iz grčke sakralne glazbe.
"Epitaph" je njegov prvi službeni album nakon nekoliko godina kazetnih izdanja, EP-jeva, singlica i remiksa. On istovremeno demonstrira jasnoću i koncentriranost zvuka te širinu i ambiciju glazbene vizije. Ujedno je u pitanju i njegovo prvo izdanje na kojem pjesme ne nose dodatak “dub“ u naslovu, čime Papadatos vjerojatno želi istaknuti da nisu u pitanju tek tretmani zvuka specifičnom produkcijskom tehnikom već samosvojne pjesme koje funkcioniraju izvan žanra i načina produkcije. Album je očekivano oslonjen na duboke prodorne bas linije, no ritmovi su raspadnuti i funkcioniraju više kao slojevi zvuka nego pokretači. Kad se na to dodaju raznoliki, ali mahom pseudosakralni vokali sve poprima prilično mračan štih namijenjen stvaranju guste i sugestivne atmosfere, nešto kao Dead Can Dance u dub verzijama.
Ako postoji mana ovoj Papadatosovoj glazbenoj računici, meni osobno po guštu, onda je to što unatoč većoj prisutnosti vokala i nešto raznolikijim strukturama pjesama i dalje dominira zvukovno prostrana, a svjesno opresivna atmosfera monolitne cjeline u kojoj individualni elementi vrlo često potpuno nestaju. Unatoč tom osjećaju monotonije, ova glazba hipnotizira i uvlači u svoj specifični i brižno osmišljeni svijet.