Search

To je to?! Dvadeset godina debija koji (ni)je promijenio gitarsku glazbu 21. stoljeća

"Is This It" The Strokesa je vjerojatno prvi glazbeni fenomen koji sam pratio u stvarnom vremenu kao mladi, ali prilično zaneseni glazbeni fan.


Internet je bio u povojima i sve informacije sam dobivao ili od starijih generacija ili iz tiska ili iz opsesivne konzumacije svake rock enciklopedije koja mi je došla po ruku. Nisam ljubitelj rokističkih "prije je bilo bolje" narativa, no oni su naprosto nužnost za razumijevanje fenomena ove grupe.



Ono što sam konzumirajući glazbenu kritiku saznao jest da se prethodni veliki tektonski pomak dogodio kad je Kurt Cobain 5. travnja 1994. počinio samoubojstvo. Jedino što sam pamtio iz toga razdoblja je da je u njegovom bendu svirao "neki naš" i da sam pitao oca "je l' se naš ubio", na što sam dobio odgovor "ma di će se naš ubit, šta ti je". Kad sam počeo naglo i vrlo ozbiljno pratiti glazbu krajem devedesetih, znao sam da je to bio važan trenutak u rock kulturi. Znao sam jer su mi tako rekli.


Potom je sve pošlo kvragu; jebena elektronika, jebeni boy bendovi, jebeni girl bendovi, jebeni nu metal i mlaki unjkavi post grunge Creeda i Stainda. Listajući stare Heroine nove otkrio sam najbolje bendove sredine desetljeća po izboru Aleksandra Dragaša, a u njima nije bilo mjesta za razne brit pop proljeve i muziku iz kutije, samo za pravi istinski rokenrol. Nešto od toga sam poslušao, nešto nisam, ono što jesam (poput The Jesus Lizard ili Mule) mi je bilo odlično jer je bilo glasno i sirovo, a ja sam to tada percipirao kao odraz autentičnosti.

Paralelno s tim arheološkim iskapanjima punog olova pod prstima, otkrio sam popkulturni magazin Nomad. Autori u Nomadu su bili oštro suprotstavljeni osovini Dragaš - Gall koju sam dotad najviše čitao i voljeli su svakakvu glazbu, ponekad u rock kanonu, no češće van njega. Ono što ja tad nisam znao jest da je većina autora bila tek nešto sitno starija od mene, puna mladenačkog entuzijazma i želje za obračun s dinosaurima.


No, u ranu jesen te 2001. dinosauri i ikonoklasti su se složili oko nečeg: "Is This It" je remek- djelo. Strani tisak je također bio u deliriju. Kad sam na Hit Depou ili nekoj sličnoj emisiji na HRT-u konačno ugledao video za "Hard To Explain", prva mi je misao bila "ovo zvuči ko Psihomodo". Nisam bio posve u krivu jer i Julian Casablancas i Davor Gobac imaju fiksaciju na Loua Reeda. Kad sam se konačno dočepao albuma, hype mi ga je posve uništio. Novi spasitelji rocka bili su neki likovi u kožnim jaknama iz New Yorka koji kopiraju sve od Velveta do Psihomoda. Nisam imao vremena za to, slušao sam Jona Spencera, a njegov nevjerojatni distancirani kul me naučio da se prema rock mitologiji može i treba odnositi samo uz velike količine postmoderne ironije. Strokesi nisu zvučali ironično, zvučali su kao da svoju glazbu shvaćaju smrtno ozbiljno. I to bi mi bilo u redu da ta glazba nije podsjećala na desetke drugih stvari koje sam čak i ja, sa svojim tada iznimno limitiranim slušateljskim iskustvom, uspio prepoznati. Hype me dodatno odbio, a nova rock revolucija mi je vrlo brzo ponudila bendove poput The White Stripes i Interpola koji su bili ili energičniji i luđi ili bliži mom senzibilitetu. No, kako su godine odmicale primjetio sam da se jako slabo vraćam albumima poput "White Blood Cells", "Turn On The Bright Lights" ili "Fever To Tell", dok "Is This it" slušam relativno često za svoje manijakalne slušateljske navike.



Kako vjerojatno već svi znaju, ovaj blog se zove po pjesmi Radioheada. No osim toga tako se zove jer je ok biti u krivu, ok je promijeniti mišljenje i ok je imati drugačije mišljenje. The Strokes su samo jedan u nizu bendova o kojima sam promijenio mišljenje otkad sam ih prvi put čuo. Ključan faktor kod glazbe je jedna od stvari koja vam je uskraćena kad je opsesivno pratite u stvarnom vremenu izlaska, a to je distanca. Početkom nultih svi opsjednuti gitarama bili su uvjereni da će "Is This it" promijeniti glazbu. To se, naravno, nije dogodilo, a premda je na koncu dosegnuo platinastu nakladu u SAD-u, album članove benda nije pretvorio u mitske figure kakvim ih se tretiralo u glazbenom tisku.

Slušajući "Is This It" i njegov stilski vrlo sličan nasljednik "Room On Fire" iz 2003., neke stvari su puno jasnije nego prije dvadesetak godina. The Strokes znaju napisati pjesmu.

Oba album su puna sjajnih pamtljivih pjesama kojima nimalo ne smeta namjerno šlampav lo-fi zvuk. Oba albuma savršeno hvataju generacijski moment između pred i post 9/11 razdoblja koje je Ameriku naglo bacilo u stvarnost. The Strokes su u tom smislu savršen bend prijelaza milenija, glazbeno zagledani u prošlost koju nisu doživjeli, previše rezignirani, a opet previše uživljeni u rock ikonografiju da bi se bavili kolažnim pristupom Beastie Boysa, Becka, Public Enemy ili spomenutog Jona Spencera, koji su svi odreda debelo prije njih pristupali glazbi prošlosti kao švedskom stolu na kojem je sve ponuđeno. Nastavljajući kulinarsku analogiju, The Strokes su kuhari koji su težili za savršenom reprodukcijom recepta, a nered u kuhinji su ostavljali samo zato što ih je prošlost naučila da je to u redu.


No, sve da su The Strokes i bili hrabriji u svom pristupu, skloniji kolažiranju i kontrapunktiranju utjecaja, uvjeren sam da ne bi postali megazvijezde. Ne zato što su retro u glazbenom smislu, nego zato što je njihov društveni trenutak prošao prije nego je došao. Dolaskom 11. rujna kulerski garage rock bend nije djelovao samo anakrono, djelovao je kao smetnja, uspomena na neka druga, manje neizvjesna vremena. Ironičan je stoga prošlogodišnji "povratak u formu" s jako dobrim i prigodno nazvanim "The New Abnormal". Kroz njega su su The Strokes napokon pogodili vrijeme i mjesto - internet, izolaciju i stvaranje rock mitologije u vlastitoj glavi.


No radili su to zapravo otpočetka; kad idući put budete slušali "Is This it", primjetite koliko je njegova estetika utjecala na brojne bedroom indie pop izvođače koje slične produkcijske trikove koriste kako bi svoju glazbu istodobno učinili dijelom rock kanona i neprekidnog internetskog scrolla. Tako dolazimo do paradoksa ovog albuma - istodobno ispred i iza svog vremena, "Is This It" je najavio atemporalnost kao glavni estetski trend glazbe s početka 21. stoljeća.

247 views

Recent Posts

See All