S Jurom Puričevićem, gitaristom i vokalom zanimljivog post punk benda Parnepar, popričao sam o tradiciji i utjecajima unutar žanra, Zagrebu kao inspiraciji za tekstove, pjevanju na hrvatskom jeziku i prednostima D.I.Y. snimanja.
Prilično je jasno da je bend inspiriran zvukom post punka sedamdesetih, no "Dobar dan, izvolite" meni ipak zvuči iznimno samosvojno i autentično. Može li se povući paralela između, primjerice, post punk Britanije ili novovalne Jugoslavije i suvremenog Zagreba?
Mi ne bježimo od toga na što se oslanjamo, ali pokušavamo dati svoj doprinos tom zvuku i na taj način napraviti nešto originalno. Koliko u tome uspijevamo, pokazat će vrijeme. Danas postoji pregršt bendova i glazbenika koji nešto pokušavaju, šarenilo je žanrova i stilova, ali post punk i new wave su marginalizirani, odnosno trenutno su čisti underground za razliku od '70-ih i '80-ih godina kad su bar na tren isplivali na površinu. Meni je logičnije današnje stanje od ondašnjeg i ne vjerujem da će ikada više u toj mjeri takva glazba izaći na površinu.
Netko tko gleda sa strane može dobiti dojam da je danas post punk jako zastupljen, ali to nije baš tako. Problem je u samom žanrovskom određenju. Naime, taj se prišivak danas stavlja uz mnoge autore i bendove, a oni to zapravo nisu. Pojam post punk je danas izgubio značenje jer se toliko razlio da ga je nemoguće više sabrati i fokusirati na pripadajuće mjesto. Ne želim zvučati elitistički, briga me tko će se kako određivati, ali činjenica je da mnogi ti bendovi ne zvuče i ne vuku utjecaj post punk bendova s kraja '70-ih i početka '80-ih godina.
Što se tiče Zagreba, on je uspio zadržati titulu regionalnog (uz Beograd i Ljubljanu) središta alternativne glazbe koju ima od novovalnog booma. Ne znam koliko su ljudi svjesni, ali Zagreb je uistinu jedan od glavnih europskih gradova što se tiče alternative. Strani bendovi vole svirati u Zagrebu (pogotovo od ulaska u EU), scena je bogata, mjesta za svirku ima puno, koncerti su svakodnevna pojava (sad u vrijeme korone nešto manje, ali proći će i to), ljudi se umrežavaju, stalno se stvara nešto novo. Sve u svemu, nije loše.
Tko piše tekstove? Na što se sve odnose? Premda su izrazito apsurdistički nastrojeni vrlo su evokativni, imaju pogubljen urbani štih. Je li zapravo (post)punk postao neka vrsta suvremene folk forme idealne za takav izričaj ili je to samo slučajnost?
Tekstove pišem ja, gitarist. Tekstovi se odnose na čovjekove unutarnje borbe koje su zakrinkane njegovim vanjskim tobožnjim borbama sa sistemom. Dok punk priča o borbi sa sistemom, post punk otkriva pravo stanje stvari. Borba sa sistemom je borba s vjetrenjačama, ništa se nije promijenilo niti neće, treba se pozabaviti sobom i svojim unutrašnjim demonima. Kad i ako to riješimo, bit ćemo mirni. Volim pisati pjesme obojane beznađem, apatijom, inertnošću, strahom i sličnim bojama jer ih se na taj načim lišavam. Mi smo čista suprotnost našim pjesmama. Pjesme uistinu imaju pogubljen urbani štih, a to je zato jer se naša ljudska priroda gubi među svim tim betonskim blokovima i asfaltom, metalom i plastikom.
Nisam siguran koliko je (post)punk postao ili ostao idealna folk forma za takvo što. Mi smo se našli u tom zvuku. Priča koju smo odlučili ispričati poklapa se s emocijama koje nastaju prilikom sviranja ili slušanja glazbe kakvu radimo. I obrnuto.
Album je sniman izravno na Tascamov snimač. Čini mi se da je ta sirova metoda itekako pridonijela atmosferi albuma. Sve se čini kao svirka u garaži, što u principu i jest, međutim vidi se da njegujete pristup koji je istodobno i plesan i namjerno iščašen. Hoće li neki sljedeći materijal ići u "profesionalnijem" smjeru ili je lo-fi estetika svjesna odluka benda?
Album smo snimali u garaži na posuđeni (hvala Sanu iz bendova (krnji)Štajner bend, Snooze in motion i još nekih) Tascamov snimač jer nismo imali novaca za odlazak u pravi studio ni za kupnju nekih sprava za snimanje. Koristili smo najbezveznije low budget mikrofone i vodili se mišlju ako su mogli bendovi u prošlosti snimati na sličan način, možemo i mi. Za ovakav bend je to dobro jer daje taj željeni štih, no za neki drugi bi to bilo pogubno. Po dodatni boost smo otišli u Kramasonik studio kod Hrvoja Nikšića i malo to smiksali da zvuči baš onako kako želimo. Prilično smo zadovoljni rezultatom.
Lo-fi prizvuk osim što je do sada bio nužnost, je u isto vrijeme i odabir. Što se tiče sljedećih materijala, način snimanja i produkcija će dosta ovisiti o samim pjesmama i njihovim aranžmanima. Možda u tom smislu napravimo lagani zaokret što će utjecati i na odabir između profesionalnije tj. upeglanije snimke i lo-fi snimke. Obje varijante dolaze u obzir, a možda se dogodi i neki mišung između lo-fia i pegle (neki ispeglani lo-fi?) Teško nam je trenutno reći što će biti. Vrijeme će pokazati.
U opisu na bandcampu Doomtown Records navedeni su kultni i manje kultni ex-yu bendovi kao glavni utjecaji. Koji su su pak utjecaji izvan prostora bivše Jugoslavije?
Van Jugoslavije najviše su utjecali bendovi iz Velike Britanije i SAD-a. Od nekakve post punk/new wave lektire utjecali su Joy Division, rani The Cure, Gang of Four, The Fall, Siouxsie and the Banshees, Wire, PIL, Devo, Magazine, Pere Ubu, The Stranglers i još neki velikani zvuka. Dosta je utjecala no wave scena preko bendova kao što su: Mars, DNA, Teenage Jesus and the Jerks, James Chance and the Contortions, Suicide, rani Sonic Youth, Y pants, The Birthday Party i još poneki. To su više-manje bendovi s kraja '70-ih. Utjecali su i neki bendovi koji su se pojavili nešto kasnije, npr. Minutemen, Au Pairs, Big black, The Ex, Mission of Burma, Pylon, Palais Schaumburg i još neki. Nabrajajući ove bendove sigurno sam ih preskočio dosta, ali trenutno sam se ovih mogao sjetiti. E, sad, u kojoj se mjeri određeni bend čuje u našem zvuku prosudite sami.
Vrlo pohvalni osvrt stigao je i od Noela Gardnera s The Quietus, a u promo materijalima stoji da bend planira i europsku turneju čim okolnosti dopuste. Smatrate li da je pjevanje na hrvatskom u tom smislu prepreka?
Noel je to lijepo sročio, vidi se da s ljubavlju pristupa svakom bendu koji recenzira. Imali smo već dogovorenu turneju od 45 dana po Europi. Krajem četvrtog mjeseca trebali smo krenuti i imati svirke dan za danom sve do sredine šestog mjeseca, al smo zbog korone bili prisiljeni sve otkazati. Nadamo se nekoj većoj turneji kad prođe ovo sve.
Što se pjevanja na hrvatskom tiče, rekao bih da to ima i dobrih i loših strana. Dobra je strana to što je nekima atraktivno čuti neki jezik koji nemaju priliku svaki dan čuti, a i na koncert ti dođe dijaspora. Loša strana je u tome što te ne razumiju o čemu pjevaš. Zbog toga mi je iznimno žao jer tekstovima pridajemo veliku važnost. Nismo kalkulirali, nego radimo kako nam je najprirodnije. Zanimljivo je što vani primjećujemo veću zainteresiranost za bend. Ne znam zašto je tome tako.
Smatrate li kazetu prirodnim i primarnim medijem za ovakav tip glazbe?
Kazeta je čest medij kad pričamo o ovom tipu glazbe. Osobno slušam kazete, ploče ne. Čisto iz praktičnih razloga. Naš izdavač Doomtoown je procijenio da je bolje raditi kazete i nama je to ok. Srećom nismo radili ploče jer bi sada, kako je propala turneja i nema svirki, imali hrpetinu ploča u podrumu, sjedili na njima, čekali neka bolja vremena. Najvažnije je ipak da glazba dođe do uha slušatelja, bilo preko kazeta, ploča, disketa, CD-a ili kompjutora.
Koje aktualne bendove u Hrvatskoj i regiji smatrate srodnima zvukom i stilom?
Dosta pratimo regionalnu scenu i uvijek je zanimljivo otkriti neki novi bend, pogotovo ako je iole srodan onome što mi radimo. Najsrodnije čega se mogu sjetiti u ovom trenutku su The Celetoids, Indikator B, Trobecove krušne peći (makar su iz '80-ih, trenutno su aktualni) iz Zagreba, Urar iz Pule, Bernays propaganda iz Skopja, Padkarosda iz Budimpešte (ako i to ubrajamo u regiju). Tu još možemo ubrojiti bendove Charlie Umlaut i Žblj Mozaik u kojima sviraju članovi Parnepara.