Search

In Utero: tjeskoba iz dnevnog boravka

Individualna, a opet univerzalna kvaliteta (ne)suočavanja sa samim sobom i bivanja usamljenim u gomili učinila je Cobaina nevoljkim glasnogovornikom, i to ne samo svoje generacije.

In Utero (DGC,1993.)


Krajem rujna navršilo se dvadeset i pet godina od izdanja "In Utero", trećeg i nažalost posljednjeg albuma Nirvane. Iz današnje perspektive, on više predstavlja sjajnu kolekciju pjesama negoli radikalan odmak od legendarnog prethodnika "Nevermind" kako se to činilo po njegovom izlasku. U pitanju je rijetko sirovo ostvarenje za standarde bilo čega što bi se u određenom vremenskom razdoblju moglo smatrati srednjestrujaškim rockom. Zahvaljujući izravnom pristupu Stevea Albinija zvuk je nepoliran, suh i namjerno prljav, s karakterističnim bubnjevima koji uvijek zvuče kao da ih netko svira u vašem dnevnom boravku. No prava beskompromisna priroda albuma otkriva se u samim pjesmama, vrlo često iznimno depresivnim i depriviranim. Od uvodnog stiha "Teenage angst has paid off well", jasno je da će "In Utero" biti zeznuta emocionalna vožnja.


Produkt čovjeka punog prezira prema vlastitom radu, ali bez snage da se od njega odmakne, "In Utero" je rijedak primjer oštre samoanalize u rock glazbi. Na pamet mi padaju još "Berlin" Loua Reeda ili "The Idiot" Iggyja Popa, no nihilistička oštrica tih ostvarenja podjednako je usmjerena i na autore i na svijet oko njih. Cobainov neprijatelj je prije svega on sam. Čak je i diskografska industrija, kao predmet nekolicine ovdje zastupljenih pjesama, sekundarna meta. "Radio Friendly Unit Shifter", funkcionira kao alergijska reakcija na neočekivani komercijalni uspjeh, a "Rape Me" svjesno reciklira/parodira rif iz "Smells Like Teen Spirit" i kao da poručuje: "Evo vam, sve uzmite". "Serve The Servants" pak iz ove perspektive zvuči podjednako kao obračun izvođača s izdavačem, djeteta s roditeljem koji ga je napustio, ali i generacije X s boomerima koji su pokupili vrhnje poslijeratnog prosperiteta da bi potom počeli krojiti svijet prema svojom pravilima i zamislima.


Cobain, slomljen talentirani autor, provodi suđenje nad samim sobom u formi jednostavnih, ogoljenih pjesama s naglašenim osjećajem dinamike i pop senzibiliteta poput "Heart-Shaped Box", "Pennyroyal Tea" ili "All Apologies". Upravo ta individualna, a opet univerzalna kvaliteta (ne)suočavanja sa samim sobom i bivanja usamljenim u gomili učinila je Cobaina nevoljkim glasnogovornikom, i to ne samo svoje generacije. Elementi njegovog senzibiliteta rezoniraju s današnjim hip hop izvođačima poput Kid Cudija, Denzela Curryja ili pokojnih emo trapera XXXTentaciona i Lil Peepa upravo zbog nefiltriranog nesnalaženja, vrištanja od samonametnute boli i mitologije nastale njenim grčevitim izbjegavanjem.


68 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle