Obično nemam grižnju savjesti oko propuštanja koncerata koje bih u načelu želio vidjeti, pogotovo kad me predgrupe zanimaju više od glavnog benda.
Koliko god želio vidjeti predizvođača, uvijek mi je mi je u glavi da odnos cijene ulaznice i kratkog seta nije razmjeran. Nije zanemariv ni faktor publike koja je došla vidjeti glavni bend večeri i koja svojom nestrpljivošću često upropasti nastup predgrupama. No, kad je na glazbenim portalima jučer osvanula tužna vijest o smrti Rileyja Galea iz teksaške crossover thrash senzacije Power Trip, k’o psu mi je bilo žao što nisam bio u travnju 2018. u Tvornici kad su oni i Venom Prison bili predgrupa Triviumu. Tada mi je je to bila samo još jedna svjesna kalkulacija o troškovima puta i karte, a danas, kad nema više ni živih koncerta ni Galea, samo je podsjetnik kako male stvari koje nas vesele uzimamo zdravo za gotovo.
O uzrocima smrti 34-godišnjeg Galea ne zna se puno. Ono što je sasvim jasno jest da je njegov odlazak zaustavio uspon jednog od najenergičnijih, najzabavnijih i najpozitivnijih metal bendova proteklog desetljeća. Power Trip su od kraja prošle godine bili u procesu snimanja trećeg albuma. Njihov opus možda nije kvantitativno bogat, no to ne znači da s vremenom neće dobivati na značaju. Prvijenac "Manifest Decimation" iz 2013. predstavio ih je kao energične i dojmljive crossover thrash revivaliste koji manjak originalnosti nadoknađuju tonama šarma i nepretencioznosti. Dok velika većina suvremenog metala zvuči kao nešto što je pažljivo osmišljeno "u laboratoriju za buku i bijes", plastično i umjetno, podijeljeno između ambicije nastupanja na pozornici velikog festivala i sudjelovanja na soundtracku akcijskog hita, Power Trip su i na albumu zvučali toliko organski da se činilo da vam sviraju u dnevnom boravku. Drugim riječima, ne radi se o skupini bijesnih kiborga, nego samo ljudi od krvi i mesa.
Upravo je ljudskost ono što je obilježilo njihov drugi album, remek-djelo "Nightmare Logic" iz 2017. Na njemu su Power Trip pokazali ne samo da istinski razumiju izvorni thrash metal iz osamdesetih, nego da su njegovu počesto karikaturalno distopijsku crtu prenijeli u aktualnu političku stvarnost. Tekstovi Rileyja Galea nisu imali zombije, prošle ili buduće diktatore ili alternativne političke poretke. Originalni thrash metal bio je efektni alegorijski odgovor na reganovsku ameriku, no Power Trip su također naučili i lekcije iz hardcorea pa su jasno uvidjeli da nema potrebe za alegorijama. Kome trebaju alegorije, kad je je stvarnost dovoljno mračna i bez njih? Gale i bend su neprestano gajili izravne, neskrivene antirasističke stavove i progresivne vrijednosti, no to nije spriječilo desničarske utvrde poput Fox Newsa ili WWE da koriste njihovu glazbu. Premda je to ljutilo bend, meni se taj razvoj događaja čini vrlo pozitivnim, testament bendovoj energiji i rifovima koji na kraju možda i natjeraju nekog "apolitičnog" WWE fana da malo promisli. Za sada nije poznato prestaje li ovim događajem bend s radom, ali proći će još dosta godina prije nego se ovakav bend ponovo počne probijati u mainstream.
You buy in the for the privilege
To know what lies beyond
Death hides behind veiled faces
It only takes one swing and you’re gone
Comments