Weatherall nikad nije primarno ganjao suradnju s pop zvijezdama pa je kao producent i remikser djelovao pomalo izvan trendova. Ovakav izbor naglasio je njegov produkcijski stil kao kontinuum psihodeličnog rocka, post punka, housea, jedinstvenu u aktualnoj elektroničkoj ili gitarskoj sceni.
Današnju temu sam isprva zamislio koncentriranu na nešto čim sam dugo bio opsjednut: eklektične i često bizarne remikse rock bendova u devedesetima. No onda sam odlučio da je ta tema toliko široka, iako možda na prvi pogled ne izgleda tako, da se može proširiti na nekoliko nastavaka i područja.
Za rad Andrewa Weatheralla sam se odlučio jer sam postao nesvjesni fan još otkad sam prvi put čuo "Screamadelica" Primal Screama prije više od dvadeset godina. Izdan u rujnu 1991., taj album je dobrim dijelom odredio neraskidivu vezu rock bendova i elektronskih bendova za ostatak desetljeća, koliko god puta bio okarakteriziran kao precijenjen. Prije nego ih je Weatherall dohvatio, Primal Scream su bili samo prosječan retro pop rock bend pretjerano opsjednut Stonesima čiji je frontman nekad bio bubnjar Jesus & Mary Chain.
Nakon "Screamadelica" postali su mesije obnovljene hipijevšine, a osim ecstasyju, to mogu prije svega zahvaliti Weaterhallu. Njegov acid house pristup odveo je pjesme u potpuno novi zvučni teritorij koji u najboljim trenucima (poput "Higher than the Sun (A Dub Symphony in Two Parts") ni danas nije nadmašen. Stvari poput "Loaded" ili "Come Together" odaju zvučnu patinu ranih devedesetih istog trenutka, ali veliki, svijetli breakbeat kao kičma pjesme ipak nije nestao iz pop glazbe, bar ne ako pitate Lorde.
Za razliku od, recimo, Paula Oakenfolda, s kojim je uostalom i započeo producentsku i remiksersku karijeru na fenomenalnom klupskom miksu "Hallelujah" Happy Mondays, Weatherall nikad nije primarno ganjao suradnju s pop zvijezdama pa je kao producent i remikser tijekom godina djelovao pomalo izvan trendova producirajući i radeći remikse za izvođače poput Fuck Buttons (čija "Olympians" ostaje jedan od unikatnih, trijumfalnih trenutaka s prijelaza između nultih i desetih), The Twilight Sad, The Wooden Ships ili Marka Lanegana. Ovakav izbor, skupa s njegovim samostalnim radom i Two Lone Swordsman (s Keithom Tenniswoodom) naglasio je Weatherallov produkcijski stil kao sintezu ili, bolje rečeno, kontinuum psihodeličnog rocka, post punka, housea, jedinstvenu u aktualnoj elektroničkoj ili gitarskoj sceni iako su tijekom nultih producentski timovi poput Optimo, DFA ili Soulwax definitivno bili na sličnom tragu alternativnog dancea. Nažalost, Andrew Weatherall je preminuo u veljači prošle godine od plućne embolije u u 56. godini, no iza njega ostaje nepregledno more produkcijskog rada, remikseva i mikseva koji ostaju kao svjedočanstvo jednog velikog talenta.
Comments