Gang of Four su jedan od najvažnijih bendova posljednjih četrdesetak godina, unatoč činjenici da im omjer dobrih i loših ostvarenja itekako preteže u korist potonjih. Biti tako nestabilan, a pritom neizmjerno utjecajan doista nije nešto što može svatko.
Nedavno objavljena kompilacija "The Problem of Leisure: A celebration of Andy Gill and Gang of Four" podsjetila me na genijalnu ostavštinu nedavno preminulog Andyja Gilla. Gang of Four bili su i ostali bend dualnosti, dugovječni bend koji je zauvijek ostao u sjeni svog epohalnog debija. Izrazito lijevo orijentirani bend koji unatoč svim svojim progresivnim naslanjanjem nije uspijevao zaživjeti kao demokracija. Bend razapet između agitpropovskih sklonosti i komercijalnih ambicija. Plesni bend bend predvođen najvećim gitarskim herojem svoje generacije. Sve su to sintagme koje padaju napamet kad se spomenu Gang of Four i sve one su manje-više istinite. No one ne objašnjavaju dugovječni fenomen i utjecaj ovog benda.
"The Problem of Leisure" simpatičan je tribute album, ali ne uspijeva posve naglasiti koliko su zapravo široki i utjecajni Gang of Four bili. Gill i vokalist Jon King bili su vrlo direktni oko svojih ideoloških naslanjanja, no "Entertainment!" ne bi bio jedan od najboljih debitantskih albuma svih vremena da nije bilo punk funk ritam sekcije sačinjene od basista Davea Allena i bubnjara Huga Burnhama. Gillova gitara njihov je gnjev učinila opipljivim, no oni su ga učinili plesnim.
Gang of Four jedan su od rijetkih gitarističkih bendova čiji utjecaj seže izvan domena rock glazbe. Njihov spoj plesnih ritmova i abrazivnih gitarskih tekstura inspirirao je desetke dance punk bendova, ali i Toma Morella da koristi svoju gitaru kao kombinaciju gramofona, radio prijemnika i električnog rezača za živicu, Fugazi da spoje funk i dub ili riot grrl bendove da pretvore grla i instrumente, u velike, bijesne megafone.
Playlistu koja slijedi nisam zamislio kao neki "ispravak" aktualne kompilacije, nego pokušaj hvatanja utjecaja koje su GO4 ostavili na svoje suvremenike, naročito na generacije koje su došle nakon njih. Uvodna "My Spine is The Bassline" Shriekback, benda koji je Dave Allen osnovao nakon odlaska iz Gang of Four, poslužila mi je kao okvir za isticanja disco elementa u glazbi Gang of Four, a bez tog utjecaja ne bi bilo od jedne od najboljih prosvjednih pjesama nultih - "Me And Giuliani Down By The School Yard (A True Story)". Upravo je to po meni najveća zasluga Gang of Four. Spojili su ritam, teksture i direktne političke poruke u neodvojivu cjelinu, a čak i kad su griješili (a griješili su dosta), bili su zanimljivi zbog neskrivenih komercijalnih tendencija spojenih s često naglašenom antikonzumerističkom porukom.
Zvuči paradoksalno, ali to je zato što je paradoks u samo osnovi njihovog djelovanja. Plesni bend pun političkog naboja, ritmična družina vođena likom koji je prvi skužio da gitara bolje zvuči ako podsjeća na razlomljeno staklo. Gang of Four su jedan od najvažnijih bendova posljednjih četrdesetak godina, unatoč činjenici da im omjer dobrih i loših ostvarenja itekako preteže u korist potonjih. Biti tako nestabilan, a pritom neizmjerno utjecajan doista nije nešto što može svatko, no ploče i pjesme često imaju živote potpuno nezavisne od svojih autora. U njima će duh Andyja Gilla živjeti vječno, inspirirajući nove generacije na preispitivanje politika društva, plesa i gitare. Ne nužno tim redom.