​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Algoritamski rock

Četvrti album Imagine Dragons odličan je primjer kreativne smrti srednjestrujaškog pop rocka, ali i pokušaja prilagodbe klasičnog bendovskog formata uvjetima koje nameće postdigitalno pop tržište.

Orgins (Interscope, 2018.)


U eri Spotify playlista i YouTube videa potrebno je ponuditi formulu koja nudi trenutno zadovoljstvo, a to je oduvijek bila zadaća koju pop izvođači načelno bolje obavljaju od (barem nominalno) rock bendova. Znajući sve to, frontman Dan Reynolds glazbu Imagine Dragons gotovo u pravilu koncentrira oko simplificiranog refrena koji milom ili silom ulazi u uho. Nekad to rezultira zarazom poput ogromnog hita "Radioactive" pomoću kojeg su se i probili, a nekad potpunom iritacijom poput "ekscentričnih" referena

You're my boomerang, boomerang

Lettin' you go, lettin' you go (Boomerang-rang) ili

Let me tell you what it's like to be a zero, zero

Let me show you what it's like to never feel, feel na kojima Reynolds zvuči poput minijaturnog robota koji vam se uporno pokušava zabiti u mozak.


Tu se negdje krije glavni problem ovog albuma i sličnih ostvarenja koja pokušavaju klasične pop rock obrasce prilagoditi trendovima i zahtjevima milenijskog popa. Unutar ovog, kao i svakog dosadašnjeg albuma Imagine Dragons nalaze se natruhe solidnih pjesama, ali zamotanih u hibrid stadionskog rocka i pokušaja prilagođavanja klupskim i radijskim trendovima. Rezultat su pjesme poput spomenute "Boomerang", koja zvuči kao da potpuno umrtvljeni Diplo remiksira neku davnu zaboravljenu B-stranu Petera Gabriela, ili "Machine", "buntovna" himna koje potpuno beskrvno slijedi formulu uspostavljenu s "I love Rock and Roll" ili "We Are the Champions" toliko da praktički moli slušatelja da ju se doživi kao veliki sing along.

Kad bi malo manje radili glazbu za zadovoljavanje algoritama i plasiranja pjesama u reklame, Imagine Dragons bi vjerojatno imali šansu biti solidan pop rock čija ostavština traje duže od sezonskih trendova. Nekako mi se čini da im to ionako nije ni cilj pa je ovaj hiperaktivni ADHD pop stil logična posljedica neselektivnog i neprekidnog gađanja zeitgeista.


68 views