Search

Pustite Idles da sviraju...

... i naprave bolji album.


Idles - Ultra Mono (Partisan, 2020.)


Moram priznati da sam ostao u čudu kad sam vidio s koliko je negativnog publiciteta dočekan novi album bristolskog post punk benda Idles. Njihov drugi album "Joy As the Act of Resistance" bio je baš lijepa razglednica iz post-Brexit Britanije. No eto, ispada da mnogi misle da su Joe Talbot i ekipa ili pozeri ili moralizatori ili šupci. Kad to kaže Jason Williamson iz Sleaford Mods to je jedna stvar - od njega se tako nešto i očekuje kad se radi o bilo kojem bendu koji imalo podsjeća na njegov izričaj. Ne iznenađuje ni kad ih kritičari nazovu potrošenima i neautentičnima poput J.R. Moorea na The Quietusu.


No tad se Lias Saoudi iz Fat White Family nadovezao na Williamsonovu tvrdnju da bend prisvaja "glas radničke klase" i pojačao je tvrdnjom kako su "u našoj sve puritanskijoj kulturi srednjeklasni bezveznjakovići zadnji koji trebaju propovijedati o tome da treba biti dobar prema migrantima" prozivajući pritom Talbota za "virtue signaling". Naravno da se pritom Saoudi u maniri jednog Davea Rubina koji prezire "identitetske politike", ali stalno spominje činjenicu da je oženjen za muškarca, pozvao na vlastito imigrantsko podrijetlo. Ironija se, dakle, krije u tome da netko tko misli da klasno ili etničko podrijetlo nije bitno proziva nekog drugog za otimanje. Ideja da su članovi Idles nekom "oteli glas" samo jer su odlučili tematizirati neke pojave u određenoj mjeri je jednaka je onoj drugoj koja prati bend - da sviraju neoriginalnu glazbu. Na stranu što mi se čini krajnje neozbiljno da bilo tko tko prati gitarsku glazbu posljednja dva desetljeća bilo koga optuži za neogorinalnost. Recikliranje, pa čak i otvoreno kopiranje postali su modus operandi u gitarskoj glazbi baš zato što fanovi istodobno žele jedno te isto i nešto posve novo.


I politički, odnosno društveni, i glazbeni problem Idles vezan je zapravo za aktualnu opsjednutost "autentičnošću". Samo onaj tko je autentičan, a taj pojam, moram li napomenuti, uvijek ovisi o perspektivi promatrača, ima pravo na korištenje određene palete zvukova ili tematike. Kad Williamson ili Saoudi kažu da Idles uzimaju glas radničke klase oni rani punk i post punk izričaj gledaju jednako kao što navijači gledaju nogometne klubove, kao nešto što je po prirodi stvari nečije i autsajderi nisu dobrodošli. Propitivanjem autorskih namjera benda skreće se pak pažnja na ideju da samo ti samo odabrani gatekeeperi odlučuju što je kome dopušteno.


Nakon svega napisanog mogu mirne duše dati za pravo kritičarima benda u jednom - ovo je bendov najloši album, ne zato što je bend neoriginalan ili neautentičan, nego zato što ne posjeduje energiju "Brutalism" ni raznovrsnost "Joy As the Act of Resistance". "Sloganstvo" koje im se propisuje manje bi došlo do izražaja da su pjesme upečatljivije ili duhovitije kao što je to bio slučaj s primjerice "Danny Nedelko" s prošlog albuma. No to ne znači da je bend lažan ili neiskren, već da jednostavno nije napisao zanimljiv materijal.


Često zaboravljamo da je glazba vrlo osobna stvar. Lišena vizualnog aspekta, ona uvijek živi ponajprije u umu slušatelja, unutar kojeg često poprima značenja koje autor ne da nije zamislio nego nije niti mogao naslutiti. Pasionirani ljubitelj The Fall npr. nikad ne bi optužio Marka E. Smitha za manjak originalnosti, premda je trećinu svoje gigantske diskografije proveo snimajući jedan te isti album, i to prije svega zbog vlastitog primarno nostalgičnog odnosa prema autorovom opusu. Naša slušateljska povijest, posebice u kombinaciji s našim formativnim, adolescentskim razdobljem, presudno utječe na naš ukus i način na koji percipiramo glazbu pa je stoga logično da ono što smo spremni oprostiti Petru nismo baš skloni dopustiti Pavlu.


Za pop kulturu pa tako i društvo u cjelini pogubno to uvjerenje da su samo naša perspektiva i iskustva presudna. Svaki put kad uskratimo nekom pravo na mišljenje, izražavanje ili stav, niječemo pravo na drugu perspektivu. To ne znači davanje prostora bilo kakvim oblicima govora mržnje, već na izražavanje misli o iskustvima koja možda nisu naša vlastita. Zato pustite Idles da govore i sviraju (i naprave bolji album).

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle