"Joy as an Act of Resistance" doista zaslužuje svoje ime jer kroz svih 12 pjesma uspijeva zadržati oštar, često sarkastičan, no nedvojbeno pozitivan ton.
Joy as an Act of Resistance (Partisan, 2018.)
U vrlo pozitivnoj recenziji za The Quiets Brian Coney je nazvao Idles "najvitalnijim bendom na svijetu", a slušajući njihov drugi album nije teško zaključiti odakle dolaze tako velike riječi. Ova bristolska petorka ne može se pohvaliti najinovativnijim zvukom, no njihov punk rock začinjen pokojom noise rock i post punk natruhom dovoljno je energičan i beskompromisno izravan da to jednostavno nije ni bitno jer je sve podređenom visceralnoj prirodi pjesama. Idles su konceptualno i tekstualno oslonjeni na pjevača Joea Talbota koji preko funkcionalne, istodobno kinetičke i elastične glazbene podloge autoritativnim vokalnim stilom secira sve od modernog maskuliniteta, preko Brexita i odnosa prema migrantima do neugodno osobnih tema poput smrti novorođenčeta.
Idles uspijevaju sve te teme obraditi na istodobno polemičan, humoran i jednostavan način.
I don't care about the next James Bond
He kills for country, queen and god
We don't need another murderous toff
kaže Talbot u "I'm Scum", pjesmi posvećenoj prihvaćanju uvreda koje ljudi vitlaju na neistomišljenike. "Joy as an Act of Resistance" doista zaslužuje svoje ime jer kroz svih 12 pjesma uspijeva zadržati oštar, često sarkastičan, no nedvojbeno pozitivan ton.
Ovo su pjesme koje pozivaju na otpor, ali Talbot nikad ne docira, što je čest slučaj s politički angažiranim izvođačima. Upravo zato ovaj album uspijeva tamo gdje slično usmjerena ostvarenja mogu lako pasti – uključuje slušatelja u svijet, a ne propovijeda o nekoj idealnoj slici. Idles su u tom smislu rijedak tip današnjeg rock benda, onaj koji stvara glazbu o svakodnevnici namijenjenu onima koji je i žive. Drugim riječima, Idles vas ne uvlače u fantazije o "boljoj prošlosti", nego pokušavaju živjeti bolju sadašnjost, a da se pritom ne boje ni emocionalne ogoljenosti ni neuspjeha.
Islam didn't eat your hamster