Slušanje glazbe je prije svega emotivni proces pa se ne mogu oteti dojmu da je Holly Herndon umjesto utopističko-tehnološkog djela kreirala zloslutnu distopiju.
PROTO (4AD, 2019.)
Dugo nisam bio tako podijeljen oko nekog albuma kao oko novog ostvarenja kompozitorice i producentice Holly Herndon. Kao netko tko vječno kuka kako je nestalo futurističkog impulsa u glazbi, trebao bih se omotati oko ovog albuma u fetusnom položaju i grčevito ga se držati barem do sljedećeg sličnog ostvarenja.
U načelu inovativni zvučni dizajn, kompozicija i barem veći dio neprekidnog vokalnog procesiranja mi baš lijepo pašu. Čak i hladni, digitalni ton albuma djeluje nekako osvježavajuće, neukrotivije i nepredvidljivije od standardnih soft synth patcheva koji dominiraju suvremenom glazbom. Nerado priznajem, ali izuzev nešto iritantno new age gibberish vokalnih harmoniziranja, nemam problem s glazbom na ovom albumu. Ono što mi predstavlja problem, a što mi se prije slušanja albuma činilo pretjeranim u negativno orijentiranoj recenziji Emily Bick objavljenoj u časopisu Wire, je narativ dostupan u promo materijalima koji opisuje kontekst njegovog nastanka. Herndon je album napravila uz pomoć umjetne inteligencije nazvane Spawn i dobar dio pjesama su pokušaji Spawna da se nauči govoru ili stvaranju perkusivnih elemenata.
Treba istaknuti da Herndon nije prva koja u svom kreativnom koristi umjetnu inteligenciju i vizualni programski jezik Max/MSP. Njegovu upotrebu, kao i korištenje elemenata primitivne umjetne inteligencije u donošenju kompozicijskih odluka, posljednjih godina su popularizirali Autechre kojima je taj proces omogućio da postanu nešto poput elektronskog jam benda pa onda i kreiraju ogromne količine novog materijala. Autechre pak nisu, u iritantno transhumanističkoj modi, nazivali taj program svojom bebom i zamišljali ga kako jede juhicu. Svjestan sam da me iritacija tom antropomorfizacijom tehnologije može okarakterizirati kao nazadnog tehnofoba. Ovdje moram priznati i da ne znam ni izdaleka dovoljno o umjetnoj inteligenciji da bih mogao racionalno braniti svoj strah od nje ili barem opreznost prema njoj. Također ne mislim, kako Bick piše u svoj recenziji, da se ovakva relativno benigna forma umjetničkog izražavanja uopće može povezati s potencijalno izrazito opasnom uporabom umjetne inteligencije u korporacijama poput Facebooka ili Googlea. Dapače, slušajući album, rekao bih da Herndon ima samo dobre namjere. S druge strane, iako sam ne vjerujem u konačnu ili apsolutnu ljudskost, kao ni u to da itko ima monopol na njenu jasnu definiciju, tekst poput sljedećeg u “Extreme Love” izgovoren namjerno dječjim glasom mi jednostavno ulijeva jezu.
They might carry something of us as a parasite to the future
Here at the edge of the world, we're calling you to join us, Ancestor-Plus
In the communion of open pores, existence is no longer enclosed in the body
We are not a collection of individuals
But a macro-organism, living as an ecosystem
We are completely outside ourselves, and the world is completely inside us
Is this how it feels to become the mother of the next species?
To love them more than we love ourselves, like an extremophile?
Znam da je Herndon stihove poput ovih zamislila kao nekakav manifest transhumanističkog zajedništva, ali dok ovo čitam i slušam ne mogu spriječiti svog "unutrašnjeg Alexa Jonesa" da urla o tome kako će nas ljudi-gušteri sve pobiti. Jedno je truditi se biti otvoren za razvoj i čovječanstva i znanosti, a drugo je ne uprijeti u stvari poput ove ili "We Appreciate Power" Grimes kao nešto što poprilično zaudara na transhumanistički fašizam. Znam, znam, reći ćete da imamo sasvim dovoljno staromodnog fašizma da bismo se bavili nekim spekulativnim budućim formama. Sve to stoji, ali slušanje glazbe je prije svega emotivni proces pa se ne mogu oteti dojmu da je Herndon umjesto utopističko-tehnološkog djela kreirala zloslutnu distopiju.
Kad sam ugasio svoju paranoju, pala mi je na pamet usporedba ovog s jednim drugim futurističkim ostvarenjem orijentiranim na ljudski glas i tehnologiju - s "Medullom" Björk. Odjednom mi je postalo jasno zašto PROTO potpuno blijedi u usporedbi. Na "Medulli" su ljudski glas, ljudske emocije i ljudske potrebe u središtu svega, bez obzira što su u isto vrijeme potpomognute inovativnim tehnikama snimanja. PROTO se pak najviše bavi imitacijom i spekulativnim mogućnostima ljudskosti, a to mi, bez obzira što mislim da smo usrani i vječno prokleti kao oblik života, na koncu jednostavno ne zvuči osobito privlačno niti obećavajuće.