Šarena slika dvodimenzionalnog kaosa, stvarnog svijeta prenesena u stripovske okvire, melankolija sakrivena pomalo nevoljkom zabavom
Humanz (Parlaphone, 2017.)
Svaki novi album Gorillaz događaj je za sebe, glomazna saga koja se nakon par godina pauze ukaže kao crtić-komentar stvarnog svijeta. Jamie Hewlett i Damon Albarn sakriju se iza animiranih likova i gotovo uvijek naprave pop album koji ispadne malo teži, pomaknutiji i ozbiljniji negoli na prvu izgleda.
Humanz nije iznimka od tog pravila.
Promatran u kontekstu razgranate diskografije Damona Albarna, album se prilično logično nastavlja na njegov solo album "Everyday Robots" i "The Magic Whip" Blura. Naglašena individualno-tehnološko-globalna melankolična crta još jednom se provlači kroz album, a jedina je razlika što je ovdje u pitanju nominalno plesnija glazba i za ovaj bend poslovična hrpa slavnih gostiju. No, za razliku sjajno posloženog prethodnika "Plastic Beach", "Humanz" vokalne goste nasumično razbacuje po pjesmama kao previše sira na pretanku pizzu. Koncept se time polako gubi iz vidokruga, ako je uopće i bio u planu.
S druge strane, takva proizvoljnost rezultira najneobičnijim ostvarenjem Gorillaz dosad. Glazba vuče inspiraciju iz disca, soula, housea, ali je izvedena kao distopijska, rezignirana i pomalo prljava inačica tih žanrova. Jedan od singlova - "Saturnz Barz" - kiti se energičnim vokalima mlade dancehall zvijezde Popcaana, koji su u izravnom srazu s tipično flegmatičnom Albarnavom izvedbom. Na "Charger" Grace Jones pak zvuči poput duha kojeg spominje u stihovima, izgubljenog u mehaniziranim plesnim ritmovima. Skoro svako gostovanje čini se poput borbe između vokalista i glazbe rastrgnute između komercijalnog i artističkog potencijala.
Neke Albarnove odluke oko gostovanja su ekscentrične i neobično pogođene; teatralni vokali Benjamina Clementina preko minimalističke podloge u "Hallelujah Money" djeluju poput gospela za kraj za civilizacije, dok Jehnny Beth iz Savages post punk dramom razbija sirupastu narav završne "We Got the Power". "Humanz" na koncu svojom rastrganošću, baš poput svakog albuma Gorillaz, ipak šalje poruku – šarenu sliku dvodimenzionalnog kaosa, sliku stvarnog svijeta prenesenu u stripovske okvire, melankoliju sakrivenu pomalo nevoljkom zabavom.