Unatoč naslovu, "Jonas Fink: Život na čekanju" strip je više usredotočen na vremena u kojima se junak nalazi negoli na njega samoga.
Vittorio Giardino - Jonas Fink: Život na čekanju (Fibra, 2018.)
Kad autor naslovi strip po imenu protagonista, onda se nekako nametne da je taj protagonist posjeduje neke vrijedne, osobite karakteristike koje ga izdižu iznad okruženja. Takva pretpostavka ne može biti dalje od istine u slučaju trodjelne serije "Jonas Fink" talijanskog crtača i scenarista Vittoria Giardina. Hvaljenu seriju o odrastanju mladog Židova u komunističkoj Čehoslovačkoj u razdoblju između 1950. i 1968. Giardino je objavio u tri knjige između 1994. i 2018., a ovo Fibrino izdanje objedinjuje cijelu priču. Unatoč naslovu, strip je više usredotočen na vremena u kojima se junak nalazi negoli na njega samoga.
Jonas Fink nije junak nego čovjek koji je slučajna žrtva vremena i sistema. Giardino u ovom stripu tematizira antisemitizam komunističkog sistema, cenzuru, antiintelektualizam, ali ne tretira Finka i njegovu generaciju kao heroje ili borce protiv sistema, već samo ljude koji žele živjeti svoj život. Niz tragičnih događaja obilježio je Finkov život u beskonačnom čekanju, od 1950. kad mu oca hapse zato što se kao psihijatar bavio psihoanalizom, sve do Praškog proljeća 1968. kad je nada u slobodniji sistem okončana ruskim tenkovima na ulicama čeških gradova.
S obzirom da je strip nastajao u dugačkom razdoblju od više od 25 godina, vidljivo je i Giardinovo autorsko, crtačko i scenarističko sazrijevanje. Treći dio “Praški knjižar” najduži je i najkompleksniji dio priče, ispunjen predivno iscrtanim ambijentom Praga koji ima gotovo jednako važnu ulogu kao bilo koji od likova. Odrasli, dvadeset i nešto godišnji Fink pak nije baš osoba s kojom je pretjerano lako simpatizirati. Egoističan je i neiskren, opterećen brigom za bolesnu majku, ne dijeli slobodarski entuzijazam svojih prijatelja iz djetinjstva. Pobjegavši na samom kraju stripa iz Praga u Pariz, napokon dokida to vječno čekanje da život počne, no isto tako je prisiljen ostaviti sve iza sebe.
Giardino ovdje najbolje opisuje apsurdnost totalitarnog sistema koji ne odustaje čak ni kada osjeti da mu je došao kraj. Za ljude koji mu slijepo vjeruju on je jednostavno postao sam sebi svrha. U epilogu stripa, Fink se u rujnu 1990. nakon više od dvadeset godina vraća u Prag, te susreće ostarjelog policijskog službenika koji ga je progonio u mladosti koji ga okarakterizira kao "tipa koji uvijek bježi". Završivši strip padom komunističkog sistema, kadrovima smještenim u omiljenu krčmu glavnog junaka koja je sad pretvorena u caffe bar s glasnom glazbom, Giardino kao da poručuje da je bježanje možda gotovo, ali je život i dalje na čekanju. Ispunjen godinama koje nitko ne može vratiti i varljivom nadom u bolje sutra.