Posljednjih nekoliko aktivno pratim domaću produkciju pokušavajući preslušati dovoljno diskografskih izdanja da mogu sastaviti suvisao top deset na kraju godine. Ove godine ta je zadaća bila teža nego prethodne dvije pandemijske godine u kojima je praktično sve bilo zatvoreno. Odgovor na pitanje zašto nije lak ni jednoznačan.
Foto: Unsplash
Isprva sam okrivio sebe i nedovoljnu agilnost, no kad sam otvorio tradicionalnu Nacionalovu anketu najboljih albuma godine u koju Dubravko Jagatić marljivo uključuje desetke kritičara i sakuplja njihova mišljenja godinama, shvatio sam da se manje-više kod svih anketiranih vrti sedamdesetak imena.
Nisam siguran je li u 2022. objavljeno manje ili više od četristotinjak albuma koliko se godišnje u Hrvatskoj u prosjeku objavi, ali uz praćenje raznih Spotify lista, pregledavanje Bandcampa i čitanje recenzija, dojam je nešto klaustrofobičniji nego inače. Može biti da su se jednostavno svi ispucali u prvoj godini pandemije, kad se činilo da su požurili izbaciti gotove materijale ili napraviti nove, ali mi se vjerojatnijim čini da su se stvari generacijski i žanrovski raslojile, a to uključuje i smanjenu važnost albuma kao dominantnog formata za slušanje glazbe. Kod nas već godinama caruje nepisano pravilo “snimi singl ili dva i vidi kako će proći”, no to je više bio izraz pragmatizma negoli nemara za album kao formu. Konačnim dolaskom streaminga u punoj snazi i kod nas je u prethodne dvije godine postalo jasno da je najvažnija neprekidna prisutnost i rotacija materijala koja naprosto ne dozvoljava koncentraciju na albumsku formu.
Gledajući porazne streaming brojke ovogodišnjih kritičarskih favorita poput Chuija, Sleepyheadsa ili Šumskih, koji svi redom održavaju pristojno popunjene koncerte, postaje jasno da stvari o kojima se piše i stvari koje se sluša nisu nužno iste. Ne vidim u tome inherentan problem ni razlog za moralnu paniku često omiljenu starijim generacijama slušatelja. Ono što mi jezanimljivo je da se nakon skoro desetogodišnje okupacije nasljeđa novog vala stvorila nova generacija glazbenika, novinara i kulturnih kritičara spremnih za novovalizaciju trapa kao glazbe generacije. Marketinški gledano, takav potez apsolutno ima smisla, pogotovo u trenutku kad ti još uvijek dobrim dijelom zatvorena vrata srednjestrujaških medija daju za pravo da si prisvojiš makar gard subkulturnog kredibiliteta. I da, jasno mi je da svaki put kad ishvalim neki svirački album ispadam zastarjela konzerva i da će me sva osviještena mladost i oni koji se takvima osjećaju mirne duše strpati u rokističku ladicu. Vjerojatno mi je tamo i mjesto.
S druge strane, ne mislim da je hrvatski trap zasad posebno dobar. Ne u odnosu na neku drugu vrstu glazbe, nego na odnosu na prekooceansku verziju žanra, koja je tu već dobrih petnaestak godina, koja je pomalo dopizdila i okoštala, ali koja se isto tako mijenja suptilnim aranžmanskim varijacijama, regionalizmima, podžanrovima i sličnim inovacijama za koje na ovako malom prostoru nema toliko mjesta. Najbolje što se može reći o domaćem trapu jest da postoji - to je sasvim dovoljno. Praznina na tržištu je posljednjih godina popunjena, a sav naknadni diskurs je samo to - diskurs.
I kod nas i vani posljednjih godina dominantan je trend tzv. thinkpieceova.ije da ni sam nisam odgovoran za više od nekoliko. No takvo stavljanje glazbe u širi društveni i kulturni kontekst često nasilno pokušava dati na važnosti određenim fenomenima. Kod nas se to očitalo u fascinaciji tzv. trap cajkama kojima je u jednom dijelu (poglavito lijevih) medija pripisan izraz klasne svijesti koji po meni ne pripada nečemu što je masovni proizvod namjenjen za što manje propitivanja. Nije sramota imati diskografsku industriju ni od nje živjeti, ali nemojmo se praviti da su opusi Cobya, Jale Brata ili Senidah jebeni ovovjekovni komunistički manifest. To nije samo naš problem. Poptimizam je legitimizirao nekoć prezrene populističke forme, što je načelno pohvalno jer je bacilo novo svjetlo na desetljećima nakupljan okoštali kanon, zagađen rokizmom i seksizmom. No često dovodi i do pretjerane korekcije intelektualiziranjem i akademiziranjem pop glazbe zbog koje čitajući razne članke Beyonce ispada ni manje ni više nego Patrice Lamumba. Pop glazba može biti samo to - pop glazba, ali isto tako ne mora bježati od dubljih značenja. Bitno je samo ne pretjerati u pridavanju značenja kojeg vjerojatno nema, niti ga mora biti.
Što se tiče prognoza za 2023., uvjeren sam da će se koncertna aktivnost i dalje vrtiti oko domaćih i regionalnih izvođača, budući da trenutna situacija s turnejama manjih i srednjih stranih glazbenika izvan festivalske sezone ne izgleda najbajnije. Potencijalna je to prilika mlađim i manje poznatim izvođačima da se izgrade kroz nastupe. Hoće li se to i dogoditi ovisi o njima, ali i publici čiji su džepovi sve prazniji, a pažnja sve okupiranija tisućama oblika zabave koji im se neprekidno nude.