Search

Distopijskih osam

Dok nas okružuje distopijsko ozračje nalik na prvi čin nekog apokaliptičnog zombie filma, odlučio sam prokopati po sjećanju i iskopati drage mi albume s distopijskom atmosferom ili tematikom. Ovaj izbor ne uključuje nužno najbolje ili najvažnije, već one koje su mi prvi pali na pamet. Radiohead su namjerno isključeni :)



Nine inch Nails - The Fragile (Nothing, 1999.)

Premda Nine Inch Nails imaju "pravi" distopijski album "Year Zero", album s toliko jasno ocrtanim narativom da je HBO razmišljao napraviti seriju po njemu, ipak sam se odlučio za "The Fragile", nesavršeni ali beskrajno intrigantni dvostruki opus koji čija ambiciozna, atmosferična instrumentalna paleta najavljuje Reznorovu kasniju karijeru hvaljenog autora filmske glazbe. Tu su i zanimljivi, znakoviti naslovi poput "Ripe (With Decay)", "The Day When World Went Away", "We’re In This Together Now", "Where’s Everybody" ili "Somewhat Damaged".


The Thermals - The Blood, the Body, the Machine (Sub Pop, 2006.)

Treći album The Thermals jedno je od najboljih, ali i najpodcjenjenijih indie rock ostvarenja nultih. Pjesme su jednostavne, pamtljive i poletne, no tekstovi Hutcha Harrisa u tu slatkastu lo-fi/pop punk mješavinu pakiraju otrovno sarkastičnu sliku futurističke Amerike kojom vlada pseudokonzervativni, pseudokršćanski fašistički kult. Komotno mogu zamisliti da se predsjednik odaziva na ime Mike Pence.





El-P- I’ll Sleep When You're Dead (Def Jux, 2007.)

Prije negoli je postao polovica hip hop dua Run The Jewels, El-P je godinama slagao mračne, futurističke beatove i pesimistične rime samostalno, kao producent remek djela "Cold Vien" Cannibal Ox ili dio Company Flowa. "I’ll Sleep When Your’re Dead" njegovo je najbolje samostalno ostvarenje, majstorija psihodeličnog hip hopa unutar koje se bešavno isprepliću društveni komentari, introspekcija i cijeli niz distopijskih narativa.



Sonic Youth - Daydream Nation (Blast First, 1988.)

"Daydream Nation" ne samo da sadrži "The Sprawl", otvorenu posvetu Williamu Gibsonu, odnosno njegovoj istoimenoj cyberpunk trilogiji, nego je i sam definicija ambicioznog, rastegnutog epskog ostvarenja. Kao jedan od rijetkih čisto gitarističkih albuma koji je sposoban pobuditi distopijsku/futurističku atmosferu, "Daydream Nation" predstavlja dvostruku distopiju. Oštre, hladne, abrazivne teksture utjelovljenje su napuštenih urbanih sredina. Mogli bismo čak reći da tako njihov matični New York, ali i brojni gradovi diljem svijeta izgledaju danas. No upareni s učestalom uporabom hardcore tempa, isto tako su i odraz manijakalne, neprirodno ubrzane reganovske Amerike.


The Knife - Silent Shout (Rabid, 2006.)

Napustivši prijemčivi, varljivo jednostavni synth pop debija "Deep Cuts", The Knife su kreirali noir disco remek djelo po kojem su i danas najhvaljeniji. Karin i Olof Dreijer majstori su pažljive stilizacije, tehnoficirane verzije snolikog svijeta Davida Lyncha, no "Silent Shout" je posebno efektan kad ispod te pažljivo njegovane estetike proviri nepatvoreni egzistencijalni očaj prisutan u pjesmama poput "We Share Our Mothers' Health" ili "Marble House".



Plastikman - Closer (Novamute, 2003.)

Plastikmanov "Closer" jedno je od najklaustrofobičnijih glazbenih ostvarenja svih vremena. Richie Hawtin pod ovim pseudonimom uvrće svoje DJ instinkte kreirajući atmosferu suprotnu od partyja. Ritmovi su minimalni i uporni, glasovi razlomljeni, distancirani i dislocirani, a zvučna slika namjerno oslonjena na nepregledne količine praznog prostora umočenog u reverb. Hawtinova namjera je vjerojatno bila napraviti album koji zvuči kao after u paklu, a činjenica da nimalo slučajno i nimalo suptilno dijeli ime s remek djelom Joy Division ukazuje i na neizbrisive tragove post punka na razne oblike elektronske glazbe.


William Basinski - The Disintegration Loops (2062, 2003.)

Jedno od najhvaljenijih ambijentalnih ostvarenja svih vremena eksplicitno je vezano za 11. rujna i pad tornjeva WTC-a koje je Basinski promatrao to jutro dok je završavao kompozicije koje će tvoriti ovaj album. No sam proces je ono što je zanimljivo i što je pravi distopijski faktor u cijeloj priči. Koncipirajući album kao bilježenje propadanja starih snimki, nesavršenstva analogne i digitalne tehnologije, Basinski je stvorio zvučni prostor u kojem vrijeme ne postoji, u kojem je ono samo uspomena na ono što se dogodilo, događa se ili će se tek dogoditi. U tom su smislu "Disintegration Loops" rekvijem za trajni raspad civilizacije, a njihova melankolija rezonira kao uzaludnost, ali i upornost ljudskog duha.


The Mars Volta - Frances The Mute (Interscope, 2005.)

Komplicirani, beskrajno ambiciozni, ali konfuzni i snoliki svjet ovog albuma nije lako razumjeti. "Frances The Mute" jedan je od albuma o kojem sam najviše puta mijenjao mišljenje i to u ekstremnim rasponima koji su često podjednako uključivali odrednice poput "govno" i "sjajno". Prenapuhan i predug, u pitanju je album čija tendencija da nevjerojatno epske dijelove zakopa u more žvrljotina itekako može iživcirati slušatelja. Ipak kad sve udari kako treba, poput najboljih sekcija monumentalne "Cassandra Gemini", onda se čini da ova dva luda čupavca itekako znaju što rade. Gdje je distopijski aspekt? Izgubljen, ali itekako prisutan negdje u labirintu suludih tekstova Cedrica Bixlera-Zavale, i dalje mi jednog od omiljenih bulaznećih rock autora.

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle