top of page
Search

Daleki rođaci

Novi albumi Wilca i Devandre Banharta povezani su distanciranom, osebujnom produkcijom Cate Le Bon.


Wilco - Cousin (dBpm)

Devendra Banhart - Flying Wig (Mexican Summer)


U nedavnom intervjuu za Mojo Jeff Tweedy je opisao Wilco kao "nepopularni pop" bend pritom se izravno referiravši na albume poput "Summertheeth" i "Yankee Hotel Foxtrot". "Cousin" dolazi godinu i nešto mjeseci nakon sjajnog "Cruel Country", postpandemijskog albuma snimljenog uživo u studiju i izrazito oslonjenog na ponovni užitak zajedničkog muziciranja. Pjesme za ovaj album su pak nastajale prije spomenutog albuma, ali je rad na njima stopiran zbog želje benda za neposrednijim osjećajem i materijalom. Tweedy ovaj album opisuje kao art pop album i to je točno u onom smislu u kojem je "Cruel Country" country album. Elementi žanra su prisutni, ali to je na kraju dana uvijek “Wilco album” obilježen prepoznatljivim Tweedyjevom osunčano-melankoličnim autorskim rukopisom. On je tijekom godina postao jedan od pouzdanijih autorskih glasova svoje generacije, redovno izbacujući pouzdane tople, proživljene pjesme koje se omataju oko zvučnika i slušalica poput kakve udobne dekice. Zbog tih tendencija bend pouzdan poput ovog je lako uzeti zdravo za gotovo. Svjesni toga, prvi put su, nakon dugo godina, povjerili produkciju nekom izvan najužeg kruga suradnika - velškoj kantautorici Cate Le Bon.


Slušatelji koji su slušali njene hvaljene recentne samostalne albume "Reward" i "Pompei" znaju da Le Bon njeguje osebujan stil, podosta suprotstavljen onom Tweedyja i kompanije. No njegovao je i Jim O'Rourke drugačiji stil pa je itekako funkcioniralo na “Yankee Hotel Foxtrot” i “A Ghost is Born”. Za razliku od njegovog stila, koji je slobodan i kaotičan u najboljem smislu riječi, Le Bon njeguje distanciran, pomalo hladni i vrlo organizirani stil produkcije na razmeđi baroque i sophisti popa, koji unatoč svoj posvećenosti detaljima lako može postati zamoran za slušanje.


Najbolji trenuci na "Cousin" su oni u kojima su ti nekomplementarni stilovi Tweedyja i Le Bon u direktnom sukobu, poput naslovne stvari ili prvog singla "Evicted". Tu njihov sunčani power pop neprekidno puca pod suspregnutim tenzijama prezentiranima kroz slojeve zvuka kakve bend valjda nije upotrebljavao još od "Summertheeth". Pjesme poput uvodne fragmentirane i pomalo paranoidne "Infinite Surprise" te rezignirano prosvjedne "Ten Dead" kao da najavljuju posve drugačiji ćudljiviji i mračniji album koji se ovisi o ukusu slušatelja (na sreću ili na žalost) nije dogodio. Unatoč tom manjku tematske i atmosferske koherentnosti "Cousin" je uspio eksperiment jer bend pokazao da je i dalje spreman poigravati se s očekivanjima čak iako im nakon ovoliko godina iskustva više paše živo (bilo na pozornici ili studiju) okruženje nego li studijsko eksperimentiranje s gomilom nadosnimavanja i složenih aranžmana.


Za razliku od Wilca, Devendra Banhart nema problema s neprekidnim stilskim promjenama. Nekadašnja freak folk ikona je u svojoj suradnji s Le Bon zapravo bolje prošla, iako autorski gledano nije ni blizu konzistentnosti jednog Jeffa Tweedyja. Banhart je tijekom godina skakao od početnog ogoljelog folka preko latino utjecaja do garage i psihodeličnog rocka i u novije vrijeme ambijentalne glazbe. Za razliku od Wilca, nakon 2004. i dva izvrsna albuma "Rejoicing in Hands" i "Nino Rojo" nitko zapravo ne zna kako zvuči tipična pjesma Devendre Banharta pa ni on sam. Stoga ako kažem primjerice da su Banhart i Le Bon napravili album koji zvuči kao sudar Chrisa Ree i Roxy Music to zapravo nije ni izdaleka toliko ridikulozno koliko na prvu zvuči. Rigidnost instrumentalizacije koja u slučaju Wilca stvara tenzije s organskim pristupu pjesmama ovdje se pretvara u ugodnu stiliziranu artificijelnost sofisticiranog adult oriented rocka kakav bi bez problema mogao poslužiti kao soundtrack neke epizode Miami Vicea, što nikako nije slučaj kod Wilca čak i u ovoliko promišljenoj i stiliziranoj produkciji.

120 views

Recent Posts

See All

Comentários


bottom of page