Code Orange su zamislili album kao meditaciju o modernim načinima komunikacije, svijetu prepunom pametnih telefona i društvenih mreža. Sad kad smo zarobljeni unutar četiri zida, prisiljeni redefinirati društvene odnose, tehnološko otuđenje čini nam se poželjno, kao slamka koja spaja.
Code Orange - Underneath (Roadrunner, 2020.)
Posljednjih godinu-dvije proveo sam čitajući Marka Fishera; njegova parafraza Franca Bifa Berardija o "sporom otkazivanju budućnosti" bila mi je često u glavi. Potencijal svega što smo u kulturnom, ali i društvenom smislu ostvarili posljednjih nekoliko desetljeća uvijek se vrtio oko prošlosti, odnosno njenog recikliranja i repozicioniranja u sadašnju inačicu. Budućnost je bilo zapravo jako teško zamisliti dok živimo u simulakrumu prošlosti. Fisher je to nazvao kapitalističkim realizmom, velikom pobjedom neoliberalizma koja je jednostavno poništila druge moguće svjetove.
No, u prvih nekoliko mjeseci ove godine taj se status quo, koji se desetljećima činio neoboriv, počeo raspadati kao kula od karata. COVID-19 izbacio je cijeli svijet iz svakodnevnice. Ono što se činilo nezamislivim prije godinu dana vrlo brzo postaje "nova normalnost". Sjedimo u svojim kućama gledajući kako se globalna ekonomija raspada zbog virusa koji blokira naš dosadašnji oblik društvenog života. Čak i ako se ovo pokaže samo kao još jedan oblik sezonske virusne zaraze, COVID-19 je promijenio naš dosadašnji način života. Izbacio nas je iz planova, rituala, pokazao nam je da svi možemo osjetiti što znači ratno stanje. Ovog puta rat se ne događa negdje drugdje, on je svuda, a nevidljivi neprijatelj poprima antropomorfološke osobine naših strahova. Budućnost nije otkazana, ona je tu, ali potpuno nepoznata i neizvjesna. Svijet može otklizati u idealno besklasno društvo "Zvjezdanih staza", ali jednako tako, ako ne i lakše, može skliznuti i u fašizam ili nakupinu totalitarnih nacija-država. Sve to je moguće, ali ne i izvjesno. Povratak na status quo, bar mi se tako čini, nije više moguć. Progutan je našim kolektivnim nesnalaženjem otkazivanjem suvremenog života pa makar i na razdoblje od 30 dana.
Kakve to veze ima s "Underneath", novim albumom pitsburškog hardcore benda Code Orange? Nema izravne, ali stjecajem okolnosti Code Orange su postali bend čiji se nesuđeni veliki promotivni koncert pretvorio u najavu "nove normalnosti". Prošlog petka, 13. ožujka, na dan izlaska albuma, trebali su za domaću publiku održati jedan od najvećih koncerata karijere, pred oko 1.500 ljudi. I bome su ga održali, ali pred praznom dvoranom, streamom na Twitchu koji je pratilo 13 tisuća ljudi. Koncert prigodno nazvan "Last Ones Left: In Fear of The End" dostupan je na YouTubeu i predlažem da ga pogledate čak i ako niste ljubitelj agresivne glazbe.
Dva-tri dana prije ovog koncerta sjetio sam se nepravedno zaboravljenog berlinškog electro punk benda Atari Teenage Riot i njihove pjesme "Destroy 2000 Years of Culture". Dijelovi, usudio bih se reći ujedno najbolji trenuci ovog albuma, podsjećaju na njihovu neobuzdanu digitalnu anarhiju, razbijenu ogromnom dozom metalcore rifova, pop industriala nalik na Nine Inch Nails i alter rock refrenima.
Već prije izlaska albuma, zabio mi se u glavu refren naslovne pjesme:
You think you know what you want
Until you're inside the nest
You got it all figured out
Until you're drowning in it
You think you know who you are
Until you're under duress
You got it all figured out
Until you're under the skin
No on sad poprima neko novo značenje.
Code Orange su zamislili album kao meditaciju o modernim načinima komunikacije, svijetu prepunom pametnih telefona i društvenih mreža. Sad kad smo zarobljeni unutar četiri zida, prisiljeni redefinirati društvene odnose, kad su u trendu riječi poput samoizolacija i društveno distanciranje, tehnološko otuđenje čini nam se poželjno, kao slamka koja spaja.
Igrom slučaja, Code Orange ispali su prvi postkorona bend, a "Underneath" k'o za vraga zvuči kao uglazbljeni napadaj panike, krik unutar mašine. Ako im je cilj bio uglazbiti učinke tehnološkog svijeta, uspjeli su. No sasvim je izvjesno da sad više nego ikad ovisimo o tim sredstvima suvremene komunikacije koji se usput toliko bojimo.
Let's take a good look at you