Opipljiva emocionalnost koja krasi rad Chromatics ne proizlazi iz vokalnog, tekstualnog ili instrumentalnog sadržaja, nego prije svega produkcijskog odabira škrte, ali vrlo filmične estetike koja u startu kopa po Pavlovljevom refleksu vrlo specifično ciljanog konzumenta medijskog, odnosno popkulturnog sadržaja.
Close to Grey (Italians Do It Better, 2019.)
"Kill For Love", četvrti album Chromatics, jedan mi je od najdražih albuma desetljeća na zalasku, unatoč ili možda baš zato što je pun mana. Glavni autor Johnny Jewel svjesni je retrofetišist koji svoju estetiku gradi na pastišu prošlosti u rasponu od klasičnog rocka preko post punka do synth popa i i italo disca. Često je sklon atmosferu pretpostaviti svemu ostalom i pjesme pretvoriti u stiliziranu kulisu nepostojeće prošlosti. No isto tako, kad pogodi, a to uopće nije rijetko, postiže dojam izvanvremenske ljepote i tuge, nešto nalik na zamišljeni disco nikad umrlih sjećanja.
Navedena estetika upotpunjena suzdržanim, ali sugestivnim vokalom Ruth Radelet, učinila je bend idealnim za upotrebu na soundtrackovima pa se njihova visokostilizirana glazba našla u brojnim filmovima i serijama, s najistaknutijim "ulogama" u "Drive" Nicolasa Windinga Refna i trećoj sezoni "Twin Peaks" Davida Lyncha. Baš kao i navedeni redatelji, Jewel je beskompromisni, agresivni stilist kojem sve ostale značajke autorstva proizlaze iz osnovne pažljivo osmišljene estetike. Opipljiva emocionalnost koja krasi rad Chromatics i njegovih drugih projekata ne proizlazi iz vokalnog, tekstualnog ili instrumentalnog sadržaja, nego prije svega produkcijskog odabira škrte, ali vrlo filmične estetike koja u startu kopa po Pavlovljevom refleksu vrlo specifično ciljanog konzumenta medijskog, odnosno popkulturnog sadržaja.
Njihov peti album "Close to Grey" došao je iznenada, umjesto dugoočekivanog "Dear Tommy" najavljenog skupa s tracklistom još davne 2014. pa potom odloženog u nepovrat s tek kojom pjesmom dostupnom na singlu ili EP-ju. Naslovna pjesma ovog albuma objavljena je pak na Jewelovom Soundcloudu prije par godina, a po količni samostalnog rada objavljenog u posljednje vrijeme očigledno je da se radi o vrlo nemirnom autoru kojem produktivnost predstavlja manji problem od nedostatka ili viška kreativne i konceptualne vizije.
U odnosu na dva prethodnika, "Night Drive" iz 2007. i spomenutog "Kill For Love", "Close To Grey" je sa svojih 45 minuta vrlo kompaktno i sažeto ostvarenje. Istodobno je u pitanju i najraznolikiji album koji je bend snimio u svojoj synth fazi. Otvara ga "Sound of Silence", obrada Simona & Garfunkela pretvorena u mračnu slojevitu uspavanku idealnu za upotrebu u trailerima, tvz. bummer cover. Druga obrada na albumu, "On the Wall" The Jesus And Mary Chain uzima pak sunčano rezigniranu estetiku originala i razvlači je u namjerno repetitivnu mantru. "Light as a Feather" sa sempliranim beatom i upečatljivom synth frazom predstavlja iznenađujući naklon trip hopu, dok "Touch of Red" zvuči kao neka Madonnina balada s kraja osamdesetih propuštena kroz ruke Angela Badalamentija.
No i pjesme bliže bendovom senzibilitetu mračnog italo disca odlično funkcioniraju poput naslovne pjesme ili vrlo carpenterovske "Whispers in the Hall", a sve je ispresjecano s par instrumentala i minijatura. Zbog svega navedenog "Close to Grey" se na trenutke čini kao kolekcija materijala koji se tijekom godina nakupio u Jewelovom studiju, no to i nije toliko bitno kad se radi o nečem ovoliko udaljenom od klasičnog poimanja vremena i prostora. Chromatics svojom glazbom stvaraju paralelni, namjerno artificijelni svijet, ali to ne znači da njihove emocije nisu stvarne. One su samo da su provučene kroz filter visoke melodrame koji ih, možda i paradoksalno, čini čišćima, izravnijima pa možda i stvarnijima.