Da film od nas traži samo da bezuvjetno stanemo na stranu dvoje otmjenih klošara s osjećajem neutemeljene privilegiranosti, bilo bi u pitanju poprilično naporno iskustvo. Srećom, nije u pitanju (samo) panegirik boemskom New Yorku.
Can You Ever Forgive Me?, R. Marielle Heller, 2018.
Snimljen po memoarima Lee Israel, propale književnice čija se specijalnost za pisanje biografija pretvorila u plagiranje pisama slavnih osoba koje je prodavala pritisnuta dugovima i nemogućnošću pronalaska angažmana, "Can You Ever Forgive Me?" dojmljiv je film nošen moralnim relativizmom koji će neke gledatelje negdje na drugoj trećini trajanja pošteno nanervirati.
Smješten u romantiziranu, vrlo filmičnu verziju boemskog New Yorka, "Can You Ever Forgive Me?" namjerno izgleda i zvuči kao nešto iz opusa Woodyja Allena iz perioda od kasnih sedamdesetih do ranih devedesetih, kad se i odvija radnja filma. Melissa McCarthy glumi Israel tiho i samozatajno, ali svejedno potpuno autoritativno, demonstrirajući čestu osobinu komičara u dramskim ulogama, sposobnost da se kreveljenje koje donosi kruh prelije u ozbiljnu tugu. Richard E. Grant podjednako je sjajan kao Jack Hock, njen partner u zločinu i alkoholizmu. Oboje glumaca uspijevaju vrlo nesimpatične, mizantropske i sebične likove pretvoriti u protagoniste za koje se gotovo isplati navijati.
Heller i njeni scenaristi Nicole Holofcener i Jeff Whitty polaze od pretpostavke da u stvarnom životu nitko sebe ne doživljava kao negativca pa Israel sebe prije svega vidi kao žrtvu okolnosti, a ne počinitelja kriminalnog djela. Unatoč toplini glumačke izvedbe i neskrivenim simpatijama kojim mu autori filma prilaze, u njenom se liku zrcali osjećaj povlaštenosti. Ona svoju propast ne vidi kao vlastitu odgovornost, nego krivi čitatelje koji su prestali kupovati njene biografije Tallulah Bankhead, Dorothy Kilgallen i Estée Lauder i okrenuli se špijunskim trilerima Toma Clancyja. Za Israel je upravo megapopularni tvorac Jacka Ryana prevarant, no činjenica je da nije Clancy taj koji je krivotvorio 400 pisama.
Da film od nas kao gledatelja traži samo da bezuvjetno stanemo na stranu dvoje otmjenih klošara s osjećajem neutemeljene privilegiranosti, bilo bi u pitanju poprilično naporno iskustvo. Srećom nije u pitanju (samo) panegirik boemskom New Yorku kakav vjerojatno nikad nije ni postojao izvan književnosti, filma i popularne glazbe. Premda se Israel nikad nije pokajala za svoja djela i krivotvorine je čak smatrala svojim najuspješnijim radom, film dio krivnje uspješno prebacuje i na dilere kulturnim artefaktima koji su otkupljivali njene krivotvorine. Naime, neka od njenih pisama bila su u kolekcionarskim krugovima u opticaju dugo nakon što je otkrivena i osuđena na uvjetnu kaznu, a u nekoliko su slučajeva i objavljena kao autentična. Stoga, čak i ako je spreman Israel progledati kroz prste, film jasno ismijava svijet umjetničkog poduzetništva često orijentiranog samo na zaradu. S druge strane, što nam o autorstvu Lee Israel govori činjenica da je najponosnija na svoje krivotvorine? Ući u tuđe cipele i izbjeći vlastito stvaralaštvo i vlastiti život je, ispada, najlakše.
"Can You Ever Forgive Me?" na koncu uspijeva biti uvjerljiva krivotvorina, film o drugom i drugačijem vremenu, ispričan jezikom, stilom i kulturnim simbolima tog vremena, ali koji nam ipak govori nešto o ovom našem - lažno je samo ono što želimo vidjeti kao lažno, kao “fake news”. Sve ostalo je samo potvrda onog u što već vjerujemo.
Comments