​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Ćakule: poptimizam i rokizam

S Leonardom Jurićem, moderatorom programa Audio klub u Booksi, kompulzivnim sastavljačem popkulturnih top lista i jedinim glazbenim fanom za kojeg znam da više voli glazbenu kritiku od same glazbe, pričao sam o značenju pojmova "rockism" i "poptimism", kao i načinima pisanja unutar ove dvije često sukobljene škole glazbene kritike.

K: Dugo smo planirali ovu debatu i zapravo je direktni povod rasprava između dva značajnija glazbena kritičara dvije naizgled udaljene generacije boomera i milenijalaca, Roberta Christgaua i Anthonyja Fantana. Ne čini li ti se da je cijela stvar pomalo bizarna, odnosno da Robert Christgau zauzima eklektični, poptimistički stav, netipičan za njegovu generaciju?


L: Nije mi neobično za Christgaua. On je cijelu karijeru zauzimao eklektičan stav i spada u pionire ozbiljnog pisanja o onom što bi on vjerojatno anakrono nazvao "crni pop" dakle soul, disco i kasnije r'n'b i hip hop, ali i mnogi afrički žanrovi koje se gura u world music. Pokušavao je cijelu svoju generaciju orijentirati nekako na tom tragu, bilo kao urednik tekstova ili kao organizator godišnje agregatne kritičarske liste albuma i singlova Pazz and Jop koja se održavala od sedamdesetih do prije koju godinu. Mislim da je uspio više nego se možda čini kad ovlaš razmišljamo o "boomerima" ili "rock kritičarima" generalno. Primjerice, eklekticizam koji danas gura Pitchfork, pa i Fantano, je direktna linija od Christgaua, a to su baš najutjecajniji kritičari. Naravno, bitna je i britanska škola kritike, ali za nacrtati genealogiju tih trendova bih ipak tražio neku doktorsku stipendiju i pola godine rada na miru. Uglavnom, mislim da je Christgau definitivno aktualan. Čini mi se da je i sam Fantano bio zaintrigiran kako ga je Christgau pogodio "dark prog" sintagmom.


K: Slažem se. Mada definitivno ne mislim da je u pitanju tipičan stav te generacije, što naravno samo potvrđuje njegovu veličinu. Chuck Klosterman u "But What If We're Wrong? Thinking About the Present As If It Were the Past" spominje baš to kako se razvojem društvene svijesti i drugih aktivističkih pokreta (crnačka prava, LGBT...) promijenio i pogled na glazbu prošlosti pa je tako nastupila revolucija disca i popa s kraja sedamdesetih u odnosu na punk koji je tada doimao kao najvažniji pokret. Tome svjedočimo i svaki put kad Pitchfork revidira listu nekog desetljeća i uvede puno više rodne, rasne i žanrovske raznolikosti. No, moj stav je tu sličan kao i Fantanov. Čak i ako prihvatiš svoj dark prog ukus, to ne znači da ne možeš cijeniti sve te raznolikosti. Ako je zamka rokizma ta žanrovska i stilska isključivost - dogma da gitara treba biti u središtu svega - onda je dogma poptimizma favoriziranje poletnosti i pitkosti sadržaja, no možda griješim?


L: Možda sam i ja u krivu, ali čini mi se da je to malo lažna ekvivalencija. Kad se karikira kao pozicija, poptimizam ispadne neka ravnodušna, plitka, kapitalistička zamka. Ali poptimizam kao praksa kritičara koji pišu o široko shvaćenoj pop glazbi ima sve suprotne učinke i predznake? Tipa, Christgau je pop tada zvao "rock and roll", ali je mislio na tu širu (za njega američku, što ima argumenata, ali možda se isplati dekonstruirati) ideju zabavne umjetnosti kao nečeg emancipatornog i demokratskog. Mislim da su to tako i njegovi nasljednici, pa i ti engleski pandani kod kojih je poptimizam i nastao kao spor, isto tako doživljavali. U praksi to znači da ne znam jesam li vidio nekog iole poznatijeg kritičara poptimista da piše treš kakav poznati rokistički kritičari naizgled stalno izbacuju.


K: Vjerojatno si u pravu. Ne mislim da je poptimizam lažan u svojoj namjeri ni da glazbena kritika treba reflektirati neko indie pravovjerje koje primjerice zaziva Chris Ott. U biti, kod poptimizma mene ne smeta ni širina ni namjera nego izvedba - tendencija da se u eskapizmu nađe vrlina. Isto to me ustalom nervira i u rokizmu, ali na drugi način - želja da se sve svede na jednu stvar - prijemčivost u poptimizmu i fiktivnu opasnost u rokizmu. Naravno, ne mislim da nema velikih i važnih pop albuma, samo me nervira to čitanje koje mistificira značenje. Interpretacija Beyonceinog "Lemonade" kao skoro pa revolucionarnog aktivističkog ostvarenja mi prva pada na pamet. To naravno ne znači da album ne valja, samo da se u njega učitavaju druga značenja i u tom smislu poptimizam i rokizam su isti. Samo će jedni hvaliti Beyonce, a drugi će po dvjestoti put slušati "Dark Side of The Moon" s kraja prema početku kako bi našli skrivenu poruku.


L: Obje su ideje atraktivne pa bude mistificiranja, naravno, ali onda je možda korisno odvojiti poptimizam gdje je stvarno eskapizam vrlina i ovaj neki christgauovski (i da, pitchforkovski) pop ethos gdje je baš širina poanta. To je ono kad ti je svaki veliki album drugačiji mit, a ne sliding scale jednog te istog, kako ispada u rokizmu i valjda u tom nekom banalnom poptimizmu.


K: Sliding scale, misliš nešto kao hijerarhija? Nikad nisam bio sklon kvantificiranju glazbe, ali mislim da sva glazbena kritika nužno upadne u to ponekad, ako zbog ničeg onda da pojednostavi stvari čitatelju.


L: Da, u smislu kad takav neki karikirani rokist ili poptimist radi listu deset najdražih albuma onda imaš osjećaj da je to ista priča deset puta, samo je nešto "bolje" a nešto "gore". Dok je u ovoj pop viziji koju sad pokušavam skicirati bilo bitnije da su svi izdvojeni albumi neki svoj svijet. To je ta emancipacija i demokracija. S druge strane, trebalo bi adresirati što je to atraktivno kod rockizma i poptimizma. U ovoj mojoj pop ideji svi su glazbeni kritičari i žele otkriti što više svjetova i međusobno dijeliti dojmove. Moguće da je ta ideja prevediva u neki politički program i na to ciljaju takvi autori kad govore o demokratskom i emancipatornom potencijalu zabavne glazbe. No to je dosta apstraktno i estetizirajuće poimanje politike koje, čini mi se, nema tako intuitivan pull za većinu ljudi, bar trenutno. Poptimizam i rokizam "na terenu" imaju smisla (ljudi koji vole pop i misle da su ostali čudaci, ljudi koji vole rock i misle da su ostali kreteni), a i kao teorije odgovaraju nekim širim i dobro poznatim političkim programima. Poptimizam je postmoderni kapitalizam gdje je svijet temeljno ok i ono što je bitno su naši potrošački izbori i plemena koja formiramo na tom temelju (a ne nekom drugom, poput mjesta odrastanja, rase, spola, klase). Rokizam, bar u onoj varijanti u kojoj ga vrijedi uzeti ozbiljno, je modernizam. Ideja da svijet treba mijenjati i da je taj projekt stalno aktualan. Zato su to sad uglavnom nostalgični seronje jer se svijet stvarno i prestao tako poimati nakon trijumfa kapitalizma. Totem te pozicije je Mark Fisher kojeg bi stvarno svi trebali čitati. Uglavnom ova moja ideja aktivističkog i refleksivnog popa je neki pokušaj sinteze koji valjda svatko pokušava postići kad razmišlja o svojoj poziciji. Malo ljudi se želi uklopiti u karikaturu. Ali mislim da mi ta izvjesna kritičarska tradicija ipak daje neke temelje. U startu barem kao pristup slušanju i pisanju o slušanju.


K: Odlično opisano, ali dolazimo do tih osjetljivijih stvari. Možemo reći da je rockizam zapravo modernizam, to je česta definicija i ima mi smisla, ali ne bih rekao da je Mark Fisher rokist - ni po ukusu, ni po stilu pisanja, ni po idejama. Možda nije fer usporedba, ali meni je primjer rokizma nedavni tekst Aleksandra Dragaša o "nedostatku opasnih bendova". Fisher je po meni netko tko ispada daleko izvan ovih definicija, baš kao i Simon Reynolds. Ako bi im nalijepio jednu etiketu onda bi to bila "futuristi" i upravo je to ono što po meni nedostaje i u samoj glazbi, ali i glazbenoj kritici.


L. Slažem se. Ali kad bismo pričali o Dragašu i Ottu, razgovor bi trajao dvije rečenice. Nemaš šta pričat o tome. Zato bi ubacio futuriste u moderniste i onda široko shvaćeno rokiste. Isto tako bi se ova "moja" (Christgauova, Pitchforkova) ideja popa možda morala svesti pod poptimizam. Jedna bogata distinkcija koja mi se nameće je baš to poimanje "novog" kao opreke "svevremenskog". Recimo, kod Christgaua (i Marcusa), zabavna glazba je holy grail na koji je nabasano baš u Americi, to je američki proizvod. To je neki boomerski instinkt da je, eto, svijet baš počeo kad su oni s 12 vidjeli Elvisa na telki. Zato ih se sve instinktivno trpa u rokiste što nas vraća na tvoje prvo pitanje. No mislim da je implikacija Christgauove filozofije drugačija od one Fisherove ili Reynoldsove (koji isto briju na te velike shiftove, samo što je to kod njih rave, a ne r'n'r). Imam neki etnografski hunch da je zabavna glazba zapravo "oduvijek" tu, samo nije bila zapisivana. To bi se recimo odnosilo na glazbu koja se svirala u lučkim barovima gdje je trebalo zabaviti ljude iz raznih podneblja da bi se zaradilo. Mislim da postoji jasni kontrast između te glazbe i one klasične, koja se svirala na dvoru i bila predmet estetskog nadmudrivanja "individua" u dosta poptimističkoj maniri, i one narodne, koja nije zapisivana, ali je opstala kroz stalno ponavljanje u lokalnom kontekstu koji dosta baca na neke ideale rokizma. Ta ideja da zabavna glazba funkcionira drugačije od te druge dvije i da je gotovo jednako dugo prisutna me vraća na ideju te perspektive kao sinteze (ili bar kao nekog "dubokog" u povijesnom smislu, poptimističkog odgovora na Fishera). No to je sve još dosta sirovo očito. Bar dok ne dobijem tu stipendiju. :)


K: Jasno je da govorimo o izrazito anglocentričnom fenomenu pop glazbe i jasno je kako je ta tradicija dio šireg povijesnog konteksta. No vratimo se na pojam dark proga. U kontekstu onog što je Christigau izjavio za Fantanov ukus, rekao bih da je dosta derogativno ocijenio glazbu s implicitno maskulinim impulsom koju Fantano cijeni (Death Grips, Swans, Daughters...), dok je on sam druge strane možda eklektičniji, ali je definitivno sklon dragaševskom seksizmu (npr. bizararno creepy crtica o "Melodrami" Lorde). Opet se vraćam na ideju da je osnovni impuls poptimizma degradiranje tamnijih tonova. Po meni bi glazbu trebalo promatrati ispod te osnovne površine. Bojim se da je ovo sad opet prešlo u drugu krajnost u kojoj sve što iskače iz klasične pop formule biva opisano kao pretenciozno. Čak i kad se radi o univerzalno slavljenim stvarima poput "My Dark Twisted Fantasy" ili "To Pimp A Butterfly", opet se nađe takvih kritika.


L: S druge strane, nije li to korisno u onom vulgarnom smislu "consumer guidea"? Tipa to da ja ne pratim redovito Fantana je fakat svedivo na to što ima dark prog ukus i teško da ćemo se ikad složiti. Zato i sad, makar pokušavam napisati deset paragrafa kako nisam poptimist, ispada da po nekom tom osnovnom temperamentu ipak jesam. Zbog te kompatibilnosti me uvijek zanima što Christgau sluša pa i kad mu je pisanje demode (tipa to o seksu, što mislim da ne umanjuje njegov ukupni doprinos zastupanju ženskih izvođača u rock tisku). Meni je fora da se može bit eklektik usprkos toj nekoj (možda stvarno temeljnoj) temperamentnoj zadanosti. Tako Fantano nalazi dark prog u raznim žanrovima a Christgauov pop je fakat posvuda. To onda budu zanimljive a opet koherentne perspektive. Zdravo je boriti se protiv tih rovova, ali fora je i kad su lijepo uređeni. Možda to moj (po)optimizam.


269 views