S Andreom Jović, kolumnisticom portala Crol.hr, raspravljao sam o novom albumu Pearl Jama "Gigaton", prvom nakon sedmogodišnje pauze. Koji položaj zauzima u njihovoj diskografiji i što za bend u četvrtom desetljeću karijere uopće znači povratak u formu?
K: Koji ti je najdraži album Pearl Jama i zašto?
A: Hm, to je odlično pitanje koje sam se i sama često pitala. Zaključila sam da bi najpošteniji odgovor bio da mi je "mainstream" favorit "Vs." - produkcijski mi je puno bolji nego "Ten" koji mi je drag iz očitih razloga. Ali nekakav "fanovski" favorit bio bi mi zapravo "Yield" - "Brain of J", "All Those Yesterdays" i meni među dražim pjesmama Pearl Jama "No Way". Volim i sve između ova dva, kao i "Binaural i Riot Act", ali nakon njih su mi noviji dosljedno sve lošiji i lošiji. Osim, evo, "Gigatona".
K: Meni je favorit "No Code" jer je najeklektičniji, ali mi ovo tvoje također ima smisla. Pođemo li od toga da je "Ten" jedan od onih epohalnih debija koje volio-ne volio ne možeš ignorirati jer su se pojavili potpuno formirani i u pravo vrijeme, onda dobijemo jednostavnu kronologiju. Devedesete u kojima su se trudili ponoviti uspjeh debija pa zatim pobjeći od njega, nulte u kojima su pokušali biti pouzdani veteranski bend pa praktički preskočene desete i sad ovo. Kombinacija očekivanog i neočekivanog, bolje rečeno igranje ili iluzija neočekivanog jer "Gigaton" zasigurno nije eksperiment kakav se mogao naslutiti iz najava.
A: Slažem se s tvojom kronologijom koja mi zadobiva posebnu simpatičnost kad se sjetim pretpovijesti benda. Dok su još Stone Gossard i Jeff Ament bili u Green Riveru, Mark Arm i Steve Turner iz kasnijeg Mudhoney napustili su grupu jer im se činilo da ova dvojica nisu dovoljno punk i da bi htjeli biti još jedan bend sa Sunset Stripa u LA-u. Onda su Gossard i Ament bili u polu glam bendu Mother Love Bone, a nakon toga u Pearl Jamu. Ono na što pokušavam aludirati jest da Pearl Jam stoji na nekoj čudnoj razmeđi između evidentne težnje za popularnosti i nekakvih underground korijena, što mislim da je odlično utjelovljeno i u samom Eddieju Vedderu koji je 90-ih, kažu dokumentarci, loše podnosio pozornost, ali s druge strane nijedan Rock 'n' Roll Hall of Fame ili klasični rock tribute ne prođe, a da on ne iskoči iz paštete. Da elaboriram dalje, Pearl Jam oduvijek ima i tu neku eksperimentalnu crtu - od "Garden" i "Release" na "Ten", preko "W. M. A." na Vs. preko "No Codea" do "Binaurala", ali ona je, nekako, zamrla 2000-ih, kad su se pretvorili u The Who i štancali osrednje midtempo garažne pjesme i ne osobito ganutljive balade. Na "Gigatonu" prvi put odavno nalazim nešto malo eksperimenta, ali mi jako smeta što u njemu čujem eho prijašnjih pjesama, ali o tome detaljnije kad pređemo na sam album.
K: Ta podijeljenost između punk etike i hard rock ekscesa vjerojatno i jest ono što čini Pearl Jam drugačijim od veliki rock bendova devedesetih i nultih, daje im dozu autentičnosti koju njihovi post grunge copycatovi nikad nisu imali. S druge strane, od 2006. naovamo nije jasno što oni predstavljaju osim neosporne koncertne atrakcije. Nije problem da su na zadnja tri albuma (ne računajući ovaj) kopirali The Who, a jesu, nego da pritom nisu ostavili baš nikakvog traga, u tom se smislu nesavršene, ali zanimljive ploče poput "Binaural" i "Riot Act" čine kao dio puno dalje prošlosti.
A: Slažem se - i sami smo puno puta pričali da doživljavamo Pearl Jam kao nekakve mainstream Fugazi, osim što sumnjam da bi Fugazi ikad mogli snimiti ovoliko osrednjih ploča... Na tom tragu, Pearl Jam iz 2006. još nekako i mogu probaviti - ima nekoliko brzica koje volim poput "Severed Hand" i "Big Wave" i finih balada tipa "Army Reserve" i "Inside Job". Ali "Backspacer" i "Lightning Bolt" su mi užasni, jedva sam nekoliko pjesama s tih albuma poslušala nakon što sam čula albume kad su izašli. Nevjerojatno zaboravljivo. Kad sam čula "Dance of the Clairvoyants", pomislila sam Isuse Bože, je li moguće da niz prestaje? Dosta mi je podigla očekivanja. Onda je došla "Superblood Wolfmoon" koja mi se jako svidjela jer za razliku od svih tih žestica iz 2000-ih barem ima života, ali je nagovijestila da ipak Pearl Jam ne skreće ni u kakve new wave/post-punk vode. Takav mi je i opći dojam o albumu - prvih par pjesama još vjerujem da će biti odličan, ali onda svakom sljedećom postaje sve sličniji nemilim prethodnicima.
K: Mislim da je glavni problem poprilično dugo trajanje što pjesama, što samog albuma, a opet nisam siguran bi li bilo bolje da je kraći. Čitao sam da je album u biti sastavljen od masu snimljenih pjesama i zapravo bih volio čuti te izbačene. Meni album nije loš, ali mi nije ni definitivni povratak u formu. Američki kritičar Steven Hyden u svojoj je recenziji ovog albuma na Uproxxu podijelio kasnije albume veteranskih bendova u dvije kategorije "We Still Got It" kao, npr. "All That You Can't Leave Behind" U2 i "Holy Shit, We All Gonna Die", za koji je primjer našao u sjajnom Dylanovu Time Out of Mind". Za "Gigaton" je rekao da spaja te dvije kategorije i usporedio ga s "Tattoo You" Rolling Stonesa. Hyden spada u onu vrstu rock kritičara koja obožava mitologiju bendova o kojima piše podjednako koliko i samu muziku, pa me ovakav zaključa ne čudi. No osim što je duhovito, čini mi se i poprilično točno. Prvi su dio albuma ti rokeri srednjeg tempa, a drugi su balade koje definitivno imaju težinu koje pjesme na "Backspacer" i "Lighting Bolt" nisu imale.
A: Mislim da sam puno manje oduševljena albumom i od Hydena i od tebe. Kao što sam napomenula, "Dance of the Clairvoyants" mi je odlična i mislim da ima izvrstan i vrlo ljevičarski tekst, čemu bih se kasnije voljela vratiti. "Superblood Wolfmoon" jako mi se sviđa jer je energična i catchy, što mi nedostaje svim ostalim rokericama na albumu. "Quick Escape" također mi je odlična, zvuči kao Audioslave. Ali već s "Alright" sve kreće nizbrdo – ona se još drži zahvaljujući Vedderovu performansu, ali smeta mi što zvuči kao mješavina "Strangest Tribe" s albuma B-strana Lost Dogs i "Around the Bend" s tvog omiljenog "No Code". I u svim drugim pjesmama čujem eho ranijih – ili u akodima ili u prijelazima. Recimo, "Comes Then Goes" zvuči mi kao "Let Me Sleep" s "Lost Dogs" (je li simptomatično što mi već dvije pjesme zvuče kao da su B-strane?). I još nešto u čemu me album razočarava jesu tekstovi. Možemo raspravljati o tome je li Vedder dobar liričar, osobno mislim da jest, ali tekstovi su mi ovdje strahovito patetični i nekako šuplje proročki.
K: Ma ne mislim da je album sjajan, neka čvrsta sedmica na skali 1- 10, ali predstavlja napredak, što samo po sebi opet ništa ne znači kad bend ulazi u četvrto desetljeće karijere. Ovo što ti spominješ, taj proročki element, meni se ne sviđa što se, na primjer, prosvjed svodi na nazivanje Trumpa "Sitting Bullshitom". Slažem se za tekst "Dance of the Clairvoyants", naglašeno je ljevičarski, a da nije pamflet. Sam mi album opet djeluje zbrzan, što je čudno jer dolazi nakon sedam godina pauze, ali kao da želi biti tri-četiri albuma odjednom, a kao što si napomenula, svi ti albumi vezani su za neku epohu benda.
A: Da, "Dance of the Clairvoyants" prilično odskače od albuma i meni je vrlo fihserovska. Ovaj dio: When the past is the present/And the future's no more/When every tomorrow/Is the same as before zvuči mi kao parafraza Berardijeva polaganog otkazivanja budućnosti, dok Not one man can be greater than the sum/That's not a negative thought/I'm positive, positive, positive zvuči kao fisherovsko pozivanje na kolektivizam kao jedini način borbe protiv kapitalističkog realizma. Ali muči me zašto takvu suptilnost razlučivanja nalazimo tek u jednom komadu, a ostatak su samo nekakvi antiestablišment, rock ili demokratski toposi. Volim Pearl Jam i stoput smo posvjedočili tome da su na pravoj strani povijesti - devedesetih su bili u Rock for Choice, slali pisma za pobačaj Clintonu, ljubili se na nastupima. Ali nekako imam osjećaj da je to najviše što mogu, odnosno, da su politički, a na kraju ispada i glazbeno, u jednoj drugoj generaciji koja je dobrohotna, ali ipak ne shvaća sasvim implikacije neoliberalizma.
K: Nije to samo u tematskom nego i u glazbenom smislu. Gen X potreba za velikim izjavama izlazi iz pora i ovog albuma. R.E.M. su znali kad treba stati, većina grunge bendova ili je prestala s radom ili tavori kroz neke reunione. Pearl Jam kao da su izabrali neki srednji put, ali ja se i dalje veselim novim materijalima.
A: Pretpostavljam da se veselim i ja, premda nisam sigurna čemu točno - ponekom killeru među varijabilnim brojem fillera…?
K: Baš to. To se zove biti fan!
Comments