Bridgers & Oberst: kantautorska terapija

Better Oblivion Community Center nisu klasični muško-ženski duet. Pjesme odreda posjedu spontanost i šlampavost kakva dolikuje klasičnom folkom inspiriranom indie rocku, a dvoje kantautora pokazuje da imaju više sličnosti nego različitosti.

Better Oblivion Community Center (Dead Oceans, 2019.)

Phoebe Bridgers i Conor Oberst otvaraju svoj novi, iznenada najavljeni projekt sjajnom "Didn't Know What I Was in For", pjesmom koja u četiri minute uspijeva ugurati zasićenost modernom tehnologijom, suvremenim načinom života i bespomoćnost oko naizgled beskonačnih humanitarnih kriza. Pritom ne djeluje ni pretenciozno ni propovjedno, već više kao usputna lamentacija o svakodnevnici, folk rock verzija "Fake Plastic Trees" za novi milenij.

Kad pjesmu završe stihovima

To fall asleep I need white noise to distract me

Otherwise I have to listen to me think

Otherwise I pace around, hold my breath, let it out

Sit on the couch and think about

How living's just a promise that I made,

Oberst i Bridgers uspostavljaju atmosferu nesmiljene, vrlo osobne melankolije koju ostatak albuma ima težak zadatak slijediti.

Kao što ni boygenius nisu uobičajena supergrupa, tako ni Better Oblivion Community Center nisu klasični muško-ženski duet. Pjesme odreda posjeduju spontanost i šlampavost kakva dolikuje klasičnom folkom inspiriranom indie rocku, a dvoje kantautora pokazuje da imaju više sličnosti nego različitosti. Oberst je sa svojih 38 godina i otprilike isto toliko različitih izdanja odavno veteran ispovjednog indie rocka. Četrnaest godina mlađa Bridgers ima tek jedan solo album, ali i sve definiraniji stil pisanja pjesama, možda nešto poliraniji i promišljeniji od Oberstovog, no oboje dijele sklonost prema emocionalnoj ogoljelosti kao glavnom kantautorskom alatu. Baš zato pjesme na Better Oblivion Community Center odlično funkcioniraju čak i kad imaju osjećaj stilske vježbe poput skoro pa electro popa u "Exception to the Rule". Većina albuma ipak otpada na otvorene pjesme pune širokih emotivnih i zvukovnih poteza koje zvuče iznimno iskreno čak i kad se nađu unutar standardnih kantautorskih konvencija.

Better Oblivion Community Center na koncu predstavlja mali trijumf neopterećene suradnje i spajanja komplementarnih autorskih stilova u cjelinu koja zrači šarmom i opservacijskim crnim humorom.