Search

Majstori kaosa

U ključnoj točki filma politički strateg kampanje Remain svom stožeru objašnjava kako se trebaju koncentrirati na činjenice jer su one na njihovoj strani, dok Cummings paralelno kaže da treba ciljati na srce. Tu je poanta cijele priče.

Brexit: The Uncivil War (2019.)

R. Toby Haynes, S. James Graham


Foto: Channel 4

Nije pretjerano čudno da je friški TV film Channel 4 "Brexit: The Uncivil War" izazvao kontroverze i podijeljena mišljenja u britanskoj javnosti, kad i sam događaj već dvije i pol godine ne prestaje izazvati kaos i nesigurnost. U vrlo negativnoj kritici Guardian je filmaše prozvao da dolijevaju ulje na vatru, dok su drugi bili daleko naklonjeniji.

Umjesto na lica koja su pred kamerama zagovarala izlazak Britanije iz EU poput Nigela Faragea, Borisa Johnsona ili Michaela Govea, film se koncentrira na onog koji je stajao iza kampanje "LeaveEU", njenog voditelja Dominica Cummingsa. Benedict Cumberbatch portretira njegov lik ljepljivom, maničnom energijom koja na podsvjesnoj razini savršeno objašnjava gledatelju zašto je referendum završio tako kako je završio. Slično kao i Jesse Eisenberg u "The Social Network" ili Christian Bale u "The Big Short", Cumberbatch društvenu anksioznost stvarne osobe pretvara u uvjerljivi modus operandi koji pokreće njegovu karijernu ambiciju.

U interpretaciji scenarista Jamesa Grahama, inače specijaliziranog za kazališne komade s političkom pozadinom, Cummings je disruptor, osoba koja prezire političke elite i želi "resetirati" sustav, no njegova vizija staje na citiranju Tolstoja i Sun Tzua. Njegov plan se jednostavno sastojao od rušenja postojećeg poretka, ali bez davanja alternativnog rješenja. U neprekidnom kaosu nastalom nakon referenduma stvarnost potvrđuje taj smjer portretiranja ne samo masterminda nego i svih Brexitera kao osoba koje ne mogu naći ikakav artikuliraniji argument od "out".


"Brexit: The Uncivil War" najjači je upravo u prikazivanju sposobnosti vođe kampanje za odlazak da se ušteka direktno u strahove i nezadovoljstvo ljudi, ponajprije onih koji su izgubili vjeru u srednjestrujašku politiku i osjećaju da su ih izdale i konzervativne i liberalne elite. U tom smislu film služi kao artikuliran znak upozorenja budućim političkim kampanjama koje se odvijaju u dobu društvenih mreža. Cummingsa u jednom trenutku filma stari anti-EU torijevci gledaju kao luđaka jer pola budžeta kampanje želi usuti u oglase na digitalnim mrežama. Njihovo je zgražanje opovrgnuto jasnim rezultatima koji pokazuju da je upravo precizno mikrotargetiranje mahom neregistriranih, nezadovoljnih i dotad rezigniranih glasača donijelo prevagu, a kampanja za odlazak je plasirala čak milijardu takvih oglasa. Cummings je angažmanom AggregateIQ zapravo utro put za nešto kasniju pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u.


Film ne troši puno vremena no objašnjavanje kako se metadata podaci s društvenih mreža koriste u targetiranju potencijalnih glasača, već vrlo efektno prikazuje zašto takva strategija pali. U ključnoj točki filma Craig Oliver (Rory Kinnear), politički strateg kampanje Remain, svom stožeru objašnjava kako se trebaju koncentrirati na činjenice jer su one na njihovoj strani, dok Cummings paralelno kaže da treba ciljati na srce i tu je poanta cijele priče. Razočarane ljude koji godinama slušaju gomile činjenica koje im servira ova ili ona verzija elita one ne zanimaju dok osjećaju da žive sve gore i da nad tim gube kontrolu. U tom smislu film savršeno hvata rastući paradoks neoliberalnog kapitalizma - ljudi se osjećaju napušteni i izdani, ali umorni od godina sustavnih laži i manipulacija lišeni su i jasnijih ideja o tome što bi im i kako popravilo egzistenciju. Najčešće za svoje probleme okrivljavaju neku treću stranu poput imigranata ili birokratizacije, a tad na scenu stupaju likovi poput Cummingsa, Stevea Bannona ili Donalda Trumpa koji uspijevaju to opravdano nezadovoljstvo pretočiti u efektne, ali od značenja potpuno ispražnjene populističke slogane poput "Take back control" ili "Make America Great Again". Oni nemaju drugu svrhu osim emocionalne, igranja na kartu neke davno prošle slave ili veličine. No, isto se tako treba priznati da su takvi isprazno odlučni slogani ispali daleko uspješniji od "I'm IN" ili "I'm With Her" koji zvuče ne samo kao da oni koji su ih smislili ne vjeruju u njih, nego da nisu ni odvojili više od pet sekundi da ih smisle.


Ozbiljnim i teškim stvarima usprkos, "Brexit: The Uncivil War" brz je i zabavan film okupan solidnim dozama britanskog cinizma pa su mnogi od aktera, poput Arrona Banksa, jednog od glavnih donatora UKIP-a i kampanje Leave, ili Borisa Johnsona, bivšeg gradonačelnika Londona i ministra vanjskih poslova, prikazani doslovno na razni crtić karikatura. Iako je njihovo javno djelovanje nesumnjivo urodilo katastrofalnim posljedicama, to ne znači da navedeni, kao i brojni drugi protagonisti i u stvarnosti nisu na rubu karikature. Najkarikaturalnija stvar u filmu pojavljuje se u formi autentične snimke, one na kojoj premijer David Cameron daje ostavku nakon referenduma i odsutno pjevuši u još uključeni mikrofon. Nema te satire koja može biti otrovnija od takvog apsurdnog poteza koji je u sekundi otkrio svu njegovu neodgovornost i nesposobnost. Kontrola ne može biti vraćena, kontrole nema.

0 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle