Search

boygenius: kratka demonstracija kantautorske vještine

Baker, Bridgers i Dacus se ne natječu za prostor u pjesmama. One pridržavaju jedna drugu dajući prednost već izgrađenom osobnom izričaju.

boygenius EP (Matador, 2018.)


Iza pomalo ironičnog imena boygenius kriju se tri nadarene kantautorice mlađe generacije - Julien Baker, Phoebe Bridgers i Lucy Dacus. Njihov koncizni nastupni EP ne pati od tipičnih boljki side projekata i suradnji samostalno etabliranih izvođača. Nema stilskih lutanja, borbe za prevlast ega ili nepotrebnog praznog hoda pod krinkom eksperimentalnosti. Umjesto toga, album nudi "samo" rijetko koncentrirano umijeće pisanja pjesama.


Gotovo je nevjerojatno da ovako ogoljeli, čist i intiman zvuk nosi u sebi toliko puno himničkog poleta i katarzičnog emocionalnog naboja. Baker, Bridgers i Dacus ovdje ne natječu se za prostor u pjesmama. One pridržavaju jedna drugu dajući prednost već izgrađenom osobnom izričaju, ovog puta pojačanom s druga dva kreativna upliva.


EP se otvara s "Bite The Hand", komadom promišljenog, dinamički naglašenog indie rocka. Glavni vokal Lucy Dacus nosi pjesmu prema eksplozivnom call and response refrenu na kojem joj se pridružuje i ostatak trija, demonstrirajući efektnu formulu koju će ponoviti u rotirajućim ulogama i na ostatku pjesama. Phoebe Bridgers briljira u atmosferičnom folku "Me & My Dog". "Souvenir" i "Stay Down" pak zvuče kao nešto sa sjajnog prošlogodišnjeg albuma Julien Baker "Turn Out the Lights", samo što je ovog puta u pitanju manje usamljenička, a više univerzalna varijanta istog ispovjednog stila.


Stihovi poput

I look at you and you look at a screen

I'm in the back seat of my body

I'm just steering my life in the video game

Similar acts in a different name

odlično dočaravaju osjećaj cijelog ostvarenja. Osoban, a opet izveden u kolaboraciji, u pitanju je EP koji neprestano preispituje nesigurnosti pojedinca u odnosu na druge predstavljajući male detalje kao središnje mjesto narativa. Završna "Ketchum, ID", najviše "suradnička" od zastupljenih pjesama, predstavlja trio kako kontemplira život na cesti, ali nema mjesta glorifikaciji i poziranju.

I am never anywhere

Anywhere I go

When I’m home I’m never there

Long enough to know

Upravo se u takvom melankoličnom, duboko osobnom, ali uvijek izravnom pristupu krije snaga ovih šest pjesama, koje samo dodatno otvaraju apetit za, nadamo se, nastupni album ovog sjajnog trija.


50 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle