Čak i kad gleda unatrag, Justin Vernon je barem dva koraka ispred kantautorske konkurencije.
i,i (Jagjaguwar, 2019.)
Na svom četvrtom albumu pod imenom Bon Iver Justin Vernon sumira razne elemente svog dosadašnjeg opusa. Usamljenički folk prvijenac "For Emma, Forever Ago" izmiješan je s elementima arena rocka koji su nadahnuli njegov svjesno epski nasljednik "Bon Iver, Bon Iver", a sve je prožeto elektroničkim manipulacijama relativno nedavnog "22, A Million". Moglo bi se stoga zaključiti da "i,i" spada u nepostojeću kategoriju greatest hits albuma s novim pjesmama, koje autori koriste kad žele zaključiti poglavlje svoje karijere. Vernon je uostalom i izjavio da se ovim ostvarenjem zatvara svojevrsni ciklus godišnjih doba u kojem "i,i" predstavlja jesen. Takav pristup priziva mogući kraj projekta, ali jednako tako najavljuje stilsku promjenu.
Iznimno je teško predvidjeti gdje će Vernon, čiji eklektični raspon strši kao igla u plastu sijena sve predvidljivijeg indie rock svijeta, završiti na svom sljedećem albumu. Premda pjesme na "i,i" djeluju više organski i klasičnije nego na namjerno fragmentiranom "22, A Million", one su i dalje barem podjednako oslonjene na teksturu i atmosferu kao i na klasičnu kantautorsku strukturu. Vernon je jedan od rijetkih autora iz svijeta gitarske glazbe koji istinski razumije elektronsku i hip hop glazbu pa stoga njegovo posuđivanje elemenata iz tih žanrova nikad ne izgleda kao uskakanje na trendovski vlak nego prije svega kao proširivanje zvukovnih granica.
Ništa od navedenog ne bi vrijedilo da Vernon svoje guste pjesme uvijek ne zaogrne u emocionalno bogato ruho koje bez problema i vidljivih šavova povezuje populističke impulse heartland rocka i izazovnije aspekte elektro-akustičnog zvučnog dizajna. Čak i kad gleda unatrag, Vernon je barem dva koraka ispred kantautorske konkurencije.