Vješto odglumljen, režiran i bez previše praznog hoda, film jasno ilustrira sve vrline i mane svojeg tvorca. Bez obzira na sve, Lee je definitivno potvrdio da još nije posve prolupao.
BlacKkKlansman, R: Spike Lee, 2018.
Fikcionalizirana verzija memoara bivšeg afroameričkog policajca Rona Stallwortha obnovila je reputaciju Spikea Leeja kao darovitog filmaša. Čuven po dugogodišnjem nizu pokušaja i pogrešaka, Lee je nakon katastrofalnog prijema svoje verzije kultnog "Oldboya" Parka Chan-Wooka i mahom ismijane komedije "Chi-Raq" gotovo univerzalno otpisan. Međutim, nakon što se vratio svom prvom filmu "She's Gotta Have It" kroz novu formu Neflixove serije i time pomalo neočekivano pobrao dobre kritike, Lee je s "BlacKkKlansman" definitivno potvrdio da još nije posve prolupao.
Kao i manje-više kompletna njegova filmografija, "BlacKkKlansman" je ponosno subjektivan film. Lee ni u jednom trenu ne skriva od gledatelja svoje viđenje stvarnosti i svoja uvjerenja. No kao i najbolja njegova ostvarenja, poput "Do The Right Thing", "Summer of Sam" ili "25th hour", "BlacKkKlansman" svoju ideologiju sjajno utapa u atmosferu lokaliteta i perioda, jednako bitnu kao i sami protagonisti.
U svijetu "BlacKkKlansmana" rasizam je nešto poput mentalne podkapacitiranosti, jer su svi bijeli nacionalisti prikazani kao barem blago retardirani, uključujući i još uvijek aktualnog velikog čarobnjaka Ku Klux Klana Davida Dukea. S druge strane, posljedice rasizma implicirane su s daleko manje humornog naglaska, najviše kroz odnos Rona Stallwortha (John David Washington) i njegovog partnera Philipa "Flipa" Zimmermana (Adam Driver). Lee je stvarnu priču o infiltraciji crnog policajca u Ku Klux Klan svjesno proširio i mitologizirao kako bi jednostavnije demonstrirao svoju poantu. U stvarnosti je identitet policajca koji je predstavljao Stallwortha u izravnim susretima s klanovcima i dalje zaštićen i nepoznat, no u filmu mu je dan židovski identitet, o kojem ni ne razmišlja dok mu ga sumnjičavi i paranoični antagonisti ne počnu nabijati na lice. Tom dosjetkom postignuto je savezništvo i razumijevanje između dvaju junaka. Ron nosi metu na koži i stanje stvari mu je jasno u startu, a Flip postupno otkriva onu unutrašnju zbog okolnosti u kojima je suočen sa zlonamjernim mentalitetom koji sve osim sebe gleda kao neprijatelja.
Filmu se može dosta toga prigovoriti, poglavito oko sloboda kojima širi radnju kako bi se dobilo na dramatičnosti materijala, ali taj sentiment rasizma (ili bilo koje netrpeljivosti) koji grozničavo traži ispušni ventil za svoje frustracije je prikazan savršeno, možda najviše zbog sjajne glumačke međuigre efektno kulerskog Washingtona i eksplozivno prisutnog Drivera. Lee na njihovoj opreci pametno gradi priču o različitim načinima i stupnjevima štete koju mržnja nanosi svojim metama. Počinitelji su nje istovremeno potpuno nesvjesni i time su u startu lišeni potencijalno iskupljujujuće karakterizacije. Unatoč kompetentnim glumačkim izvedbama cijelog ansambla, Lee se niti ne trudi praviti da ima ikakvo razumijevanje za njihove stavove, čime izvodi Popperov paradoks tolerancije unutar scenarističko-redateljskog narativa.
Vješto odglumljen, režiran i bez previše praznog hoda, film jasno ilustrira sve vrline i mane svojeg tvorca. On, vrijedi istaknuti, ni ovdje ne može odoljeti svojim najgorim porivima poput onog za doslovnim tumačenjem događaja gledatelju pa tako cijelo vrijeme nasilno vuče paralelu s Donaldom Trumpom iako je ona zapravo sasvim jasna bez njegovih didaktičnih upadica. S druge strane, što je (iznad)prosječan "Spikeov joint" bez malo očiglednog popovanja?
Kommentare