Big Thief nisu zainteresirani za rekreaciju "bolje prošlosti"; njihov samo naizgled sedirani pristup zvuči najčešće kao napadaj panike zarobljen u pauziranoj mikrosekundi.
U.F.O.F. (4AD, 2019.) Two Hands (4AD, 2019.)
Čak dva vrlo hvaljena albuma obilježila su godinu za bruklinški indie folk bend Big Thief i dali naslutiti da će u sljedećih nekoliko godina oni biti veliko ime naizgled zalazeće, ali vječno žilave nezavisne scene. Centrirani oko sugestivnog, premda možda bojom nedovoljno osebujnog vokala Adrianne Lenker, Big Thief demonstriraju suzdržanost kao glavnu vrlinu svog zvuka. Organski pristup pjesmama urodio je osjećajem sirove neposrednosti koja istodobno priziva i ranog Neil Younga i ranog Elliotta Smitha. Oba albuma, proljetni "vanzemaljski" "U.F.O.F" i jesenski "zemaljski" i načelno žešći "Two Hands", mogli su se zapravo uklopiti u neku verziju alternativne povijesti sredine devedesetih u kojoj se macho energija grungea prelila u androgini folk, a ne "sjedim na zahodu s teškim zatvorom" mutaciju post grungea.
Pjesma poput "Not" primjerice zvuči dovoljno univerzalno da bi se jednako uklopila u sedamdesete i u devedesete. S druge strane, Big Thief atmosferski spadaju čvrsto u današnjicu. Pjesme su konstruirane kao labirinti pažljivo filtriranih utjecaja, ali ne ostavljaju retro dojam. Big Thief nisu zainteresirani za rekreaciju "bolje prošlosti"; umjesto toga njihov samo naizgled sedirani pristup zvuči najčešće kao napadaj panike zarobljen u pauziranoj mikrosekundi.
Melodični fingerpicking koji se pojavljuje u velikom djelu pjesama s oba ostvarenja funkcionira kao nositelj lažnog smirenja koje se potom raspada u međuigri (sjajne) ritam sekcije, električne gitare i naizmjenično emotivnog i rezigniranog vokala.
Moj je dojam da je kritika u drugoj polovici desetljeća preferirala ovakva intimna, a opet apstraktna i teško uhvatljiva ostvarenja, poput recentnih albuma (Sandy) Alexa G-ja ili "Blonde" Franka Oceana upravo zato jer odudaraju od kratkoročnih uzbuđenja Top 40 popa i trapa. Možda upravo njihova neodređenost hvata osjećaj suvremenog života. Prigušen, repetitivan, a opet pun detalja i informacija, prosječan život suvremenog trideset i nešto godišnjaka vjerojatno nalikuje svijetu ovih albuma. Nedorečenost je ovdje pretvorena u estetsku kategoriju koja opisuje koliko je stanje u kojem se nalazimo istodobno i prolazno i trajno. Stoga ako se već ne možemo odlučiti što ćemo s životom, zašto bar ne bi imao lijepi soundtrack?