​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Bahata braća i povijest britanske glazbe

Updated: Jun 12, 2018

Gallagheri su i dalje glavni simptom otočke rock scene – veliki ego umotan u gotovo slijepo držanje utabanih kanona

Noel Gallagher's High Flying Birds - Who Built The Moon? (Sour Mash, 2017.)

Liam Gallagher - As You Were (Warner, 2017.)


Priča o braći Gallagher obilježila je britansku glazbenu scenu devedesetih i svojim kaotičnim pogledom na značenje rock zvijezde na pragu milenija ostavila traga na sljedećim generacijama britanskih glazbenika sklonijih ekscesima za tabloide negoli glazbenom avanturizmu.


Gotovo desetljeće nakon raspada Oasisa dva vječna bratska rivala izravno odmjeravaju snage izdajući solo albume u razmaku od svega nekoliko tjedana. Premda su dani najveće slave odavno iza njih, oba su ostvarenja rutinski zasjela na visoke pozicije britanske top ljestvice albuma. No osim te činjenice i uobičajenih referenci na Beatlese i Stonese, "Who Built The Moon?" i "As You Were" nemaju nekih prevelikih sličnosti.


Dok se Liam drži Oasis postulata do te mjere da sve pjesme zvuče kao njihove odbačene B-strane, Noel se s pratećim bendom High Flying Birds odlučio na kudikamo izazovnija rješenja. Snimljen u produkciji Davida Holmesa, "Who Built The Moon?" zvuči kao album koji se matičnom bendu trebao dogoditi krajem devedesetih umjesto maničnog "Be Here Now". Međutim, u svjetlu iznova reciklirajuće pop kulture, album na koncu ne zvuči zastarjelo nego kao fuzija ideja koje su pogonile psihodeličniji pop spektar kraja šezdesetih, ali i kraja devedesetih. Uvodnu "Fort Knox" lako je zamijeniti za motiv s nekog ranijeg albuma Fatboy Slima ili Chemical Brothers, a ostatak pjesama, iako daleko konvencionalniji, nudi zanimljiv kolaž klasičnih rock, soul i psihodeličnih utjecaja.


Jedino po čemu je Noel inferioran mlađem bratu je vokalna izvedba koja je lišena bilo kakvog individualnog identiteta, što nadoknađuje bogatom upotrebom pratećih vokala. S druge strane, obojica i dalje pate od fascinantne literarne nenadarenosti i obline upotrebe klišeja, no to nekako nije ni bitno jer njihov pristup britanskoj rock tradiciji ionako nikad nije uključivao neku pretjeranu pamet. Skoro tri desetljeća otkako su se pojavili na sceni, Gallagheri su i dalje glavni simptom otočke rock scene – veliki ego umotan u gotovo slijepo držanje utabanih kanona.

29 views