Premda se taj pojam nikad ne veže za njega, "Relationship of Command" At The Drive-In je savršen pop punk album u smislu da u gotovo idealnom omjeru miješa punk energiju i abrazivnost s pop senzibilitetom.
Prije nekoliko dana, točnije 12. rujna, navršilo se dvadeseset godina od izlaska "Relationship of Command", trećeg albuma teksaškog post-hardcore benda At The Drive-In. Tijekom ovih dvadeset godina, taj album je jedno od ostvarenja kojem sam se najviše vraćao, uvijek otkrivajući nove detalje. Iz današnje pozicije me ne čudi da se bend raspao šest mjeseci nakon što je objavljen. Album ovako intenzivan i bogat značenjima nije nešto što je lako, ako je uopće i moguće ponoviti. No, da bismo razumjeli značaj koji je kasnije poprimio, treba se vratiti u vrijeme njegovog nastanka. Te 2000. nu metal je bio u svom kreativnom zenitu i apsolutnom komercijalnom vrhuncu, a jedan od glavnih arhitekata tog zvuka Ross Robinson producirao je ovaj album u oštrom kontrastu u odnosu na formulaični postadolescentski radio rock bijes koji je ugušio taj žanr.
Ta razlika je bila jasno vidljiva i meni kao tadašnjem sedamnaestogodišnjaku. Kad sam prvi put slučajno naletio na spot za prvi singl "One Armed Scissor", trenutačno sam ga razlikovao od tada megapopularnih uradaka Limp Bizkit, Linkin Park, Papa Roach ili Crazy Town koje sam tada, kao pravi mali nadobudni glazbeni snob, smatrao komercijalom abominacijom gitarske glazbe. Ono što pak nisam znao jest da bend dolazi iz fundamentalno drugačijeg miljea od bendova koji su zapravo bili ništa više ni manje od ažuriranja hair metala za potrebe devedesetih.
At The Drive-In su bili ono što bi rokisti nazvali "pravim" bendom, prekaljeni kroz žive nastupe i s katalogom malih izdanja u malim izdavačkim kućama. Bili su potpuna suprotnost bendovima koji su se probijali ili snažno promoviranim singlom ili tada popularnom taktikom "žestoke" obrade nekog pop hita iz osamdesetih. Ovo se odnosi i na vizualni dio; najprepoznatljiviji dio imidža benda bile su afro frizure Cedrica Blixera-Zavale i Omara Rodrigeza-Lopeza, opet u oštrom kontrastu s izblajhanim, špicastim, nageliranim frizurama popularnim na nu metal sceni. Posebno su dolazile do izražaja na snimkama mahnitih živih nastupa u kojima su se u fernetičnim pokretima ispreplitale s kabelima gitara i mikrofona. Ova ekstremna dinamika odnosila se i na zvuk. Pjesme su se uglavnom držale koncizne pop strukture, ali su unutar njih bile ispunjene nervozom koja je više od desetljeća bujala u punk i noise rock undergroundu. Robinson i Andy Wallace, iskusni mikser i inženjer zvuka koji je među desetaka ploča na kojima je radio miksao i “Nevermind”, dali su ovom albumu zapravo "Nirvana" tretman - glazbu koja se godinama talila u undergroundu obukli su u zvučni ogrtač pogodan za širu konzumaciju, a da se pritom nije izgubilo na svježini i autentičnosti.
Umnogome priča o "Relationship of Command" podsjeća na nešto godina ranije objavljeni "The Shape of Punk To Come" Refused, još jednog benda koji nije mogao izdržati težinu svoje epohalne ploče, da bi nakon više od desetljeća pokušao relativno mlaki reunion. U slučaju obaju bendova, problem je bio što su uspjeh i formulu koju su pokrenuli pa napustili pokupili drugi, možda manje talentirani i kreativni, ali discipliniraniji bendovi iz post hardcore i emo miljea koji je procvao tijekom nultih.
Premda se taj pojam nikad ne veže za njega, "Relationship of Command" je savršen pop punk album u smislu da u gotovo idealnom omjeru miješa punk energiju i abrazivnost s pop senzibilitetom. Posebno se to odnosi na Zavaline visokoapstraktne tekstove koje on svojom energijom i uvjerljivošću izvedbe uspijeva pretvoriti u fraze idealne za grupno izvikivanje. Na što se točno odnose fraze poput "Pattern Against User" ili "This Station is Non Operational" nije poznato, ali odlično zvuče. Dvije "balade" na albumu, "Invalid Litter Dept" i "Non- Zero Possibility", nose posebnu težinu jer unutar svog proširenog melodicizma nose iznimno puno kolektivnog i univerzalnog mraka. Prva govori o masovnom nasilju nad ženama u Meksiku, a druga sadrži Zavaline reminiscencije o smrtima prijatelja koje su ga pratile od osnutka benda. Takve poetske preokupacije nastavile su ga pratiti i u The Mars Volta, prog rock projektu koji je osnovao s Lopezom nakon raspada benda, dok je ostatak benda predvođen gitaristom Jimom Wardom osnovao daleko konvencijalniji post hardcore/alter rock bend Sparta. Bez obzira na povremenu briljantnost The Mars Volte i korektnost Sparte, nitko od uključenih nije nikad ni u jednoj formaciji uspio ponoviti jedinstvenu briljantnost ovog albuma koji i danas zrači jednakom svježinom i neočekivanošću.