Osjećaj postojanja višeg cilja prožima stranice ovog lijepog ostvarenja, predstavljajući ljudskost kao pokretač civilizacije bez obzira na žrtve, krv, znoj i suze koje su potrebne za njeno održavanje.
"Ar-men, živi pakao", Emmanuel Lepage, Fibra, 2018.
Ovaj impresivan strip scenarista i crtača Emmanuela Lepagea jednim dijelom, ponajviše zbog impresivne količine dokumentacije koja je utkana u njegovo stvaranje, funkcionira kao dokumentarni zapis o povijesti svjetionika, a drugim kao snažna meditacija o samoći, ljudskoj prirodi i čovjekovoj neprekidnoj potrebi i obavezi da kroti okoliš i prilagođava ga svojim potrebama. Ar-men je greben na zapadu Bretanje i svjetionik koji je po njemu dobio ime. Od 1867. kad je otvoren do njegove automatizacije 1990., bio je poznat kao jedan od najudaljenijih i najizoliranijih svjetionika na svijetu. Lepage taj podatak koristi kako bi od samog svjetionika i njegove lokacije napravio protagoniste.
Smješten u nekoliko vremenskih razdoblja, strip ostale, ljudske likove tretira kao svjedoke - mora, vremena, prirode, promjenjivosti i nepromjenjivosti života. Dva svjetioničara na Ar- menu, jednog iz 19. stoljeća, drugog iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, povezuje njihova samoća, vrlo različito doživljena. Najbolji dijelovi njihovih priča su oni koje Lepage nasluti, ali ne razrađuje. Ta odluka da stvari ostavi otvorenima daje njegovoj naraciji neobičnu težinu, a iluzija protoka vremena postaje snažnija i opipljivija. Njihove su priče usto isprepletene mitološkim i povijesnim elementima koji daju blagi osjećaj magičnog realizma, čineći okoliš u kojem se radnja odvija još dojmljivijim.
Razlog zašto ova riskantna naracijska odluka Lapageu s takvom lakoćom polazi za rukom krije se ponajviše u njegovom briljatnom crtežu koji ima snagu prikazati sve ono što je neizrečeno, a naslućeno. Lepage posebno briljira u prikazu nesmiljene prirode, valova koji udaraju o stijene, vjetra koji spaja more i nebo, stakla koje se lomi pod udarima oluje... Sve to čini osjećaje njegovih likova stvarnijima i snažnijima te objašnjava njihov stalni osjećaj nemoći i ništavnosti. Kad radnja napokon dođe do trenutka automatizacije, a ljudske žrtve i napori napokon postanu nepotrebni, Lepage završava strip lajtmotivom radnje: "Svjetlo se jasno vidi. Sve je u redu". Osjećaj postojanja višeg cilja, u ovom slučaju održavanja signalizacijskog sistema koji sprječava brodolome, prožima stranice ovog lijepog ostvarenja, predstavljajući ljudskost kao pokretač civilizacije bez obzira na žrtve, krv, znoj i suze koje su potrebne za njeno održavanje.