​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle
Search

Ambiciozni instrumentali, ali...

... najveći problem obaju ostvarenja su vokali. Lišeni karizme i ogoljeni do prenemaganja, oni kvare promišljeni i estetski izrazito posložen dojam instrumentalnog dijela.

Svemirko - Tunguzija (više manje zauvijek, 2018.)

Luul - Prevelika očekivanja (više manje zauvijek, 2018.)


Mala izdavačka kuća više manje zauvijek posljednjih se godinu-dvije nastoji profilirati kao bastion suvremenog domaćeg indie popa odmaknut od pankerskog pedigrea donekle srodnih underground izdavača poput Moonleeija ili Geenger Records. U toj misiji im je dosad naviše pomogao Svemirko, bend/projekt producenta i multiinstrumentalista Marka Vukovića, koji je lani privukao pažnju publike i kritike prvijencem "Vanilija". Ovoljetni drugi album "Tunguzija" dodatno potvrđuje vrline i mane ovog očigledno pažljivo osmišljenog projekta.


Glazbeno smješten između artističkije usmjerenog novog vala Haustora i Idola s jedne strane te nedavnih chillwave fenomena poput Washed Out ili Toro y Moi s druge, Svemirko je pozicioniran kao svjesno ironičan retrofuturistički projekt koji namjerno reflektira pop ostavštinu ovih prostora. U produkcijskom i instrumentalnom smislu, Svemirko više-manje pogađa sve zacrtane ciljeve. Synthevi odišu prigodnom nostalgijom, ritmovi su minimalistički, ali istodobno plesni, a cjelokupna zvučna slika uspješno je modernizirana inačica sterilizirane i distancirane estetike osamdesetih. Nažalost, ono gdje Svemirko značajno pada su vokali.


Na stranu namjerno banalni tekstovi koji bi valjda trebali parodirati sliku klasičnog zavodnika; čak i kad se ta parodijsko-ironična crta uzme u obzir, vokalna izvedba jednostavno značajno umanjuje uživanje u pjesmama. Mogli bismo pretpostaviti da su vokali namjerno maniristički i usmjereni na oživljavanje spomenutog razdoblja novog vala, no gurnuti naprijed zauzimaju previše pažnje da se ne primijeti traljav pokušaj kopiranja fraziranja mladog Darka Rundeka koji na trenutke zvuči tragikomično nekompetentno. Lišeni bilo kakve karizme i ogoljeni do prenemaganja, oni jednostavno kvare promišljeni i estetski izrazito posložen dojam instrumentalnog dijela.


Gotovo istovjetna stvar obilježava i "Prevelika očekivanja", debitantski album Ivana Lulića Luula, autora koji prilično uspješno spaja standardne pop rock strukture i blago pomaknutu zvučnu sliku obilježenu diskretnom dozom gitarskih efekata. U teoriji bismo mogli zaključiti da se radi o nekoj domaćoj inačici Ariela Pinka i takva ideja nije daleko od istine.

Ipak, Lulić svoje u osnovi dopadljive pjesme isporučuje grozomornim i potpuno neprirodnim falsetom koji zvuči kao Bane iz Songkillersa zaglavljen na neprecizno namještenoj stanici radija.

Konkretnijim i izravnijim pjesmama od Svemirka Lulić je možda i bliži proklamiranoj ideji izdavača o "izuzetnoj suvremenoj glazbi opjevanoj na materinjim jezicima autora", ali bi u oba slučaja sve daleko bolje funkcioniralo kad bi bilo lišeno vokalnih ekshibicija koje, barem meni, značajno umanjuju slušljivost ovih ambiciozno zamišljenih ostvarenja.


181 views