Kako i koliko veteranski bendovi iz zlatnih dana grungea komuniciraju s današnjicom i publikom izvan kruga već obraćenih te može li garage rock biti nositelj nečeg više od puke energije, raspravljam s Andreom Jović, novinarkom i kolumnisticom portala Crol.hr.
Mudhoney - Digital Garbage (Sub Pop, 2018.)
Alice in Chains - Rainier Fog (BGM, 2018.)
K: Ovi albumi predstavljaju vrlo različite primjere žilavosti i načina preživljavanja grungea. Alice in Chains dogurali su do svog trećeg "post-Layne Staley" albuma, a Mudhoney nikad nisu ni prestali lupati svoj garažni rock koji se krajem osamdesetih ukazao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Po meni su oba albuma razočaravajuća, ali na dijametralno suprotne načine. "Rainer Fog" je kompaktan i kompetentan, ali baš dosadan. "Digital Garbage" je zabavan, ali sramotno banalan s obzirom na svoj koncept i veteranski status benda. Slažeš li se?
A: Apsolutno! Po mom je sudu "Rainier Fog" najlošiji "povratnički" album Alice in Chains; čak se s eponimnim albumom iz 1995. bori za titulu njihova najlošijeg uopće. Veliko je razočaranje s obzirom na to da su izdali već dva iznenađujuće dobra albuma s Williamom DuVallom – nisu imitirali svoj zvuk iz 90-ih, DuVall nije klon Laynea Staleyja, svirka je bila prilično čvrsta, puna "masnih", razvučenih riffova… I sad odjednom, na već trećem albumu s producentom Nickom Raskulineczom, zvuče nevjerojatno plošno, riffovi su "košer", harmonije nisu toliko pamtljive.
Što se Mudhoney tiče, čini mi se da ih je još od 90-ih teško shvatiti kao ozbiljan bend. "Superfuzz Bigmuff" sigurno je kultni EP - te distorzirane gitare, Petersovo frenetično bubnjanje, Armovo vrištanje… Ali svakim se sljedećim albumom činilo da na repertoaru benda nema šokantnijeg rješenja od konvencionalnog punk riffa s usnom harmonikom. Što više stare, postaje sve tužnije koliko su netalentirani tekstopisci i koliko im je i tridesetak godina nakon osnutka svirka još uvijek klimava. To se više ne može opravdati punk poetikom, mladošću ni buntom protiv tehničkih eskapada metalaca.
K: Slažem se da je najlošiji od ova tri povratnička. Možda je problem i u Raskulineczovoj produkciji koja je uvijek nekako teška i klaustrofobična pa to posebno dolazi do izražaja kad su u pitanju ovoliko slične pjesme. Svakako, i ovakvi "nikakvi" Alice in Chains bolji su mi od vojske post grunge i adult alternative rock bendova od kraja devedesetih naovamo. Mudhoney su pak isti kao uvijek, ali mi ovaj politični ton albuma ispada karikaturalan. Misliš li da se Marka Arma treba doživjeti kao nekog rock klauna poput Iggyja Popa s kojim, kako godine idu, dijeli sve više sličnosti? Zanimljiva mi je tematika ovog albuma, posebice taj vrlo izravan stav protiv evanđelista i "Prosperity Gospela", ali mi je upropašten užasno banalnim pristupom koji nije ništa dublji od retorike onih protiv kojih je usmjeren. Treba li ovakav tip ogoljelog rudimentarnog garage rocka biti intelektualno potkovan ili je dovoljno da bude energičan i glasan?
A: Nema dvojbe da su AIC puno bolji bend nego Staind, Daughtry ili Seether. Mene je zapravo iznenadila političnost "Digital Garbage". Razveselio me prvi singl "Paranoid Core" i izrugivanje "strahu od velikog crnog kurca" i "lezba koje kradu supruge". Te su mi slike bile dosta simpatične u svojoj karikaturalnosti, ali na cjelokupnom albumu ne nalazim dublje razrađenu satiru. Arm ironizira fascinaciju društvenim mrežama, a njegovi tekstovi izgledaju kao da skrolaš po Facebooku i čitaš naslove – pucnjave u crkvi, obogati se, uništili smo Zemlju. Detektira suvremene američke probleme, ali nema tu britkost da ih i kritizira. Ne mislim da je toliko klaun koliko prosječan tip iz lokalnog benda koji voli pivo i živciraju ga republikanci. Ali barem su se referirali na Trumpa – AIC na cijelom albumu ima jedan jedini stih koji bi se mogao protumačiti kao aluzija na njega. Znaš da ne mislim da politički angažman podiže kvalitetu glazbe, ali ako već internet gori kad Taylor Swift osudi sistemski rasizam, mogli su onda i veterani žanra koji je nastao zbog beznađa Reaganova doba posvetiti Trumpu dva retka.
K: Nastao je iz tog beznađa, ali je zapravo oduvijek bio apolitičan, apatičan i rezigniran, ne računamo li Pearl Jam, naravno. Možda se tako nešto i moglo dogoditi samo u tom razdoblju između Reagana i Clintona. Hoću reći, kad se sve smirilo u tom kratkotrajnom "trećeputaškom kraju povijesti", logično mi je i da se sve okrenulo nekoj introspekciji i samoispitivanju koje je završilo u karikaturalnom bijesu nu metala i spomenutom plakanju bendova poput Staind. Čini li ti se da oba ova benda i slični rock veterani iz osamdesetih danas zapravo sviraju samo za ljude koji su odrastali i srastali s njihovom glazbom? Moj je dojam, a super si ga ilustrirala ovim primjerom s Taylor Swift, da gitarska glazba više nema kontrakulturnu oštricu, već se sve svodi na igranje starih uloga i klišeja. Ne mislim, naravno, da nema dobrih i relevantnih albuma, ali prevladavaju ovakvi bendovi koji su na posljednjoj turneji deseti put.
A: Nikad od nas Jerry Springer Showa – i s ovim se potpuno slažem. Čini mi se da je gitarska glazba naprosto predugo bila "pravi", "autentični" žanr i da je došlo vrijeme da bude zbačena s trona. Ne bih nazvala ni AIC ni Mudhoney rokistima, a kamoli mizoginistima, ali činjenica je da ni po čemu ne preispituju problematično naslijeđe izvođača koje citiraju. Jednostavno su uljuljkani u izlizane rock klišeje i cijepljeni protiv postmodernističkog pluralizma perspektiva i eklektičnosti – nemaju urgentnost hip hopa, beskraj mogućnosti i otvorenost elektronike ni masovnu privlačnost popa. Naravno, to ne znači da glorificiram svaki hip hop ili pop, dapače, ti žanrovi imaju vlastite probleme – puno je velikih imena kooptirano od kapitalističkih zahtjeva mainstreama, a mnogo malih pristaje na poziciju konzumerističke niše, ali i jedno je i drugo svakako privlačnije duhu vremena negoli bijeli muškarac kojeg muče tjeskobne misli.