Search

Algiers u Močvari: energija naizgled nespojivog

Algiers su rijetko uspješan primjer prosvjednog benda, onaj koji ne skriva svoju poruku, ali vam je isto tako ne utuvljuje u glavu parolaškim refrenima.


Algiers, Močvara, 12. veljače 2019.

Drugi zagrebački nastup britansko-američkog kvarteta Algiers pružio je podosta drukčiji dojam nego njihovo premijerno gostovanje prije samo godinu dana. To je posebno zanimljivo ako uzmemo u obzir da bend nema novi album i da se repertoar sastoji od pretežno istih pjesama. No dok je prošlogodišnji nastup u Močvari djelovao kao kompetentno i nadahnuto, ali vrlo vjerno izvođenje postojećeg materijala, prošlotjedni nastup je ostavio dojam benda koji je pjesme izvrnuo naglavačke tijekom neprekidnog turiranja.

Pjesme poput "Black Eunuch", "Irony. Utility. Pretext", "Death March" ili "Cleveland" razmontirane su na sastavne dijelove svoje albumske forme i pretvorene u psihodelične soul noise rock jamove koji podjednako prizivaju Curtisa Mayfielda i The Birthday Party. Frontman Franklin James Fisher jurišao je pozornicom izmjenjujući se za gitarom i električnim klavirom, plešući, pjevajući i vrišteći, često u isto vrijeme. Hiperaktivni basist Ryan Mahan je pak ponovo neprekidno plesao kao da se greškom našao na raveu. Pored dvije tako energične pojave Matt Tong skriven iza kose i bubnjeva i gitarist stoičke americana pojave Lee Tesche djelovali su gotovo neprimjetno. Ipak, njihov zvučni udar bio je jednako upečatljiv kao i onaj kinetičkog dvojca.


Jedan od glavnih aduta ovog benda u živom nastupu je sposobnost da spoje i u koncertnom okruženju utjelove podjednako energične, ali estetski oprečne tradicije bučnog gitarskog rocka s afroameričkim formama poput gospela, soula i funka, u kojima energija glazbe prvenstveno proizlazi iz tijela izvođača pa tek potom iz instrumenata koji je prenose i amplificiraju. U rukama ovog benda i jedno i drugo je podjednako bitno - organsko i anorgansko, čovjek i strojevi, sve je spojeno u jedan postindustrijski kolaž čiji sadržaj jasno reflektira prošlost, ali je stavlja u suvremeni kontekst dajući joj slojeve abrazivnosti i težine, signalizirajući da se radi o pjesmama koje tematiziraju trenutne probleme. U tom smislu su Algiers rijetko uspješan primjer prosvjednog benda, onaj koji ne skriva svoju poruku, ali vam je isto tako ne utuvljuje u glavu parolaškim refrenima. Isporučuje vam je kroz maksimalističke energetske izboje od kojih se tresu zidovi, a to nekako ostavlja puno trajniji, snažniji, u podsvijest urezan dojam.


121 views

​ I might be wrong: blog © Karlo Rafaneli, 2020.

  • Facebook - White Circle
  • Twitter - White Circle
  • Instagram - White Circle
  • LinkedIn - White Circle
  • YouTube - White Circle
  • Bandcamp - White Circle