Redatelj nije previše zainteresiran za epsku meditaciju nad moralom i razlikom između dobra i zla, ludila i percipirane normalnosti; umjesto toga, koncentrira se na teme poput samoće, izoliranosti i uzaludnosti potrage za višim ciljem.
Ad Astra, R: James Gray, G: Brad Pitt, Tommy Lee Jones
"Ad Astra" redatelja Jamesa Graya na prvi pogled se uklapa u višegodišnji trend ambicioznih, dramski nabijenih "jesenskih" SF filmova ("Gravity", "Interstellar", "The Martian", "Arrival", "First Man") u kojima je naglasak na psihološkom prikazu likova barem podjednako važan kao i onaj na specijalnim efektima. Atmosfera je ovdje pocrtana predivnom fotografijom Hoytea van Hoyteme koji tijekom cijelog dvosatnog filma nalazi načine da vam vizualno utuvi u glavu središnju ideju - mali smo i beznačajni u nepreglednom svemiru.
Radnja filma odvija se u bliskoj budućnosti i prati pokušaj bojnika Roya McBridea (Brad Pitt) da dođe do svog oca (Tommy Lee Jones), zapovjednika istraživačke misije Lima, koja je netragom nestala prije 16 godina nakon što je došla do Neptuna. Svemirsko zapovjedništvo vjeruje da je stariji McBride još uvijek živ i odgovoran za tajanstvene izboje energije u našem Sunčevom sustavu.
Već i ovako šturo prepričana radnja odaje da se Gray, koji scenarij supotpisuje s Ethanom Grossom, nadahnuo novelom Josepha Conrada "Srce tame”, a posljedično i njenom filmskom prilagodbom "Apokalipsa danas” Francisa Forda Coppole.
Vrlo brzo se ispostavlja da Gray, najpoznatiji po malim, komornim filmovima poput debija “Little Odessa” nije previše zainteresiran za epsku meditaciju nad moralom i razlikom između dobra i zla, ludila i percipirane normalnosti. Umjesto toga film se koncentrira na teme poput samoće, izoliranosti i uzaludnosti potrage za višim ciljem.
Pitt briljira u portretu McBridea kao pažljivo usklađenog ljudskog stroja koji je potrošila vlastita funkcionalnost. Veliku većinu prikaza emocija ili njihova nedostatka iskazuje facijalnim ekspresijama pojačanim efektnim kadriranjem koje naglašava ozbiljnost njegovog psihološkog stanja.
Gray izražava skepsu prema mogućnosti pronalaska drugih oblika života i ona je najbolje utjelovljena u liku Leeja Jonesa, kojeg uzaludnost njegove cjeloživotne potrage odvodi preko ruba ludila. No na drugoj razini, film predstavlja i kritiku kasnokapitalističke opsesije manijakalnog posvećivanja poslu kao nečemu što je jedina svrha postojanja. U tom smislu Roy McBride je obrnuti Elon Musk; on živi u svijetu u kojem je Mjesec koloniziran, dostupan komercijalnim letom te preplavljen brandovima poput Subwaya ili McDonaldsa, ali mu njegova cjeloživotna posvećenost cilju nije donijela ništa dobroga. Svakodnevno podnošenje izvještaja nadređenima o otkucajima srca, krvnom tlaku, naspavanosti i emotivnom stanju uništili su mu brak, otuđili ga od obitelji i prijatelja. No dok njegov otac nije mogao naći ljepotu u običnoj ljudskoj egzistenciji, Royev završni monolog otkriva važnost zajednice i malih, svakodnevnih stvari za funkcioniranje pojedinca.
Leigh Phillips u Jacobinu piše o aspektu "kozmičkog realizma" prikazanog u filmu, no meni se čini da nije najvažnija istaknuta stvar jesmo li ili nismo sami u svemiru, nego kako se osjećamo u samima sebi.