Lišen inovacija, ali i praznog hoda, "No Tourists" je zvuk benda potpuno svjesnog svojih vrlina, ali i ograničenja.
No Tourists (Take Me to The Hospital/BMG, 2018.)
Držeći se čvrsto svojih najjačih aduta, klišeja i postulata, The Prodigy su na svom sedmom albumu postali vjerojatno prvi elektronički projekt koji se pridružio nepromjenjivim titanima gitarske glazbe poput AC/DC-ja, Motorheada, Slayera ili The Ramonesa efikasno primjenjujući formulu "ako nije slomljeno, ne popravljaj" na svih deset ovdje zastupljenih pjesama. Iako je nepisano pravilo elektronske glazbe neprekidna inovacija i prilagođavanje trendovima, The Prodigy to i na ovom i na svojim recentnim albumima u potpunosti izbjegavaju. Po priznanju Liama Howletta, album je napravljen da svjesno reflektira najbolje/najučinkovitije dijelove njihove karijere i da uz to bude pogodan za žive nastupe koji su posljednjih petnaestak godina ionako njihov glavni fokus.
Ta svjesna ograničenost i autoreferencijalnost neočekivano su urodile njihovim najfokusiranijim izdanjem još od "The Fat of The Land". "No Tourists" u svojih 37 minuta ne troši vrijeme uzalud nego ispaljuje pjesme od kojih bi se svaka bez problema mogla naći na set listi uz dobro poznate hitove.
Ovdje jednostavno nema mjesta komplikacijama. "Need Some1" otvara album dobro poznatim štosevima - zvukom lomljenja stakla, eksplozivnim bubnjarskim breakom, zavijajućim, ekspresivnim sythevima i sampelom disco pjevačice Loleatte Holloway. Formula je to koju su The Prodigy iskoristili desetke puta, ali ju je Howlett specijalizirao kao rijetko tko. Naslovna pjesma pak zvuči kao kandidat za soundtrack nekog zamišljenog nastavka "Nemoguće misije" s kraja devedesetih, a "Champions of London" koketira s frenetičnim drum n bassom kakav su koristili na "Invaders Must Die". Jedina pjesma koja donekle odudara od već uspostavljenih formula je "Fight Fire With Fire". Razlog je tome najviše gostovanje punk hop dua Ho9909 čiji nesputani vokali daju instrumentalnom djelu dozu sirovosti koje jednostavno nema dok Keith Flint i Maxim izvikuju fraze i parole kojima efektno, ali ipak posve predvidljivo pune zvučni prostor.
Lišen inovacija, ali i praznog hoda "No Tourists" je zvuk benda potpuno svjesnog svojih vrlina, ali i ograničenja. To je za njihov visokoenergetski stil sasvim dovoljno.