Album ima osjećaj starinske preciznosti koja prije svega proizlazi iz ljudskog rada i promišljanja, a ne iz tehnologije.
Šumovi protiv valova (PDV, 2019.)
Kad u promo materijalu pročitate sintagmu "klasična rock četvorka" u glavi vam sigurno prva asocijacija neće biti glazba kakvu stvaraju zagrebački instrumentalisti Šumovi protiv valova na svom dugoočekivanom prvijencu. Poznati po koncertnim nastupima i improvizirano-strukturiranom pristupu koji favorizira organski osjećaj i sviranje svih članova benda u istoj prostoriji, Šumovi protiv valova njeguju svjesno suženu estetiku koja proces stavlja ispred konačne zvučne slike. To ne znači da je u pitanju niz nabacanih jamova. Upravo suprotno, kompozicije su vidljivo oblikovane kroz svirku, a detalji i ugođaj pažljivo razrađeni. Sve ima osjećaj starinske preciznosti koja prije svega proizlazi iz ljudskog rada i promišljanja, a ne iz tehnologije.
Glavna vrlina i mana njihovog trostruko analognog pristupa - materijal je sniman i miksan na magnetofonsku vrpcu s koje je izravno rezan vinil, bez masteringa snimke - je ta što ova ploča zvuči izvanvremenski. Poprilično sam siguran da bi, zamaskiramo li godinu izdanja i ime benda, većina vinilnih entuzijasta pomislila da se radi o nekom njemačkom bendu s kraja šezdesetih, suvremeniku Amon Düül II, Popol Vuh, Embryo ili Guru Guru. Pjesme su melodične, dinamične, filmski široke i ambijentalno ugodne, lišene napornog instrumentalnog dokazivanja koje pogađa dobar dio psihodelične glazbe. Ovo je razgovor četvorice glazbenika, a ne monolog pojedinca, što čini album iznimno ugodnim za slušanje ako volite ovakav tip glazbe. S druge strane, bojim se da oni koji nisu spremni za četrdesetak minuta psihodeličnih lutanja ovdje nemaju što pretjerano tražiti, no takvi će teško i nabasati na ovaj bend i album.