Film pokušava poručiti da se isplati živjeti čak i u svijetu u kojem te jedan pogled u nepoznato može izludjeti. Na gledatelju je pak prihvatiti ili ne prihvatiti takav posve proizvoljni optimizam, i o tome uvelike ovisi konačni dojam cjeline.
Bird Box (R. Susanne Bier, 2018.)
Psihološki horor triler Bird Box pokazao se ogromnim uspjehom za Netflix krajem prošle i početkom ove godine pa se zloglasno tajnovit streaming gigant nije libio pohvaliti da je film u prvom tjednu prikazivanja vidjelo čak 45 milijuna ljudi, a u instant fenomen ga je pretvorio i Bird Box challenge, internetski meme u kojem ljudi rade stvari s povezom na očima kao likovi u filmu. Nastao po romanu Josha Malermana iz 2014., usput rečeno jednoj od onih knjiga čija su filmska prava zakupljena prije nego je objavljena, "Bird Box" prati apokaliptične događaje iz dviju vremenskih perspektiva i kroz (zatvorene) oči glavne junakinje.
Postavka filma o masovnoj epidemiji samoubojstava i nesreća izazvanih nepoznatom i neobjašnjivom silom pametno je izvedena, jer nikad ne vidimo tu neizrecivu silu koja tjera ljude da se masovno bacaju kroz prozore i odvoze automobile u lančane sudare. S druge strane, negdje na pola radnje film jednostavno slomi vlastitu unutarnju logiku pa odjednom postoje i likovi hipnotizirani tom neobjašnjivom pojavom, doduše posredno predstavljenom kroz crteže koji otkrivaju razočaravajuće nemaštovit dizajn tipičnih filmskih/stripovskih/gejmerskih vanzemaljaca, koji netaknute protagoniste pokušavaju nagovoriti da otvore oči. Sve su to zapravo standardne zamke visokokonceptualnog horora, žanra kojih posljednjih godina uživa veliku kritičku i komercijalnu popularnost, čija se radnja često u nekom trenu zaplete i posrne preko vlastite postavke. Ono što je pak uvijek zanimljivo u ovakvim ostvarenjima jest subliminalna poruka koja se iščitava iz motivacije likova, ili njenog nedostatka. Naravno, lik koji se cijelo vrijeme ponaša kao sebični šupak (glumi ga John Malkovich u svom tipičnom "jebe mi se, ja sam John Malkovich" stilu) ujedno je i jedni koji je u pravu oko svake ključne točke u radnji, dok protagonisti skloniji altruizmu redovno stradaju. Sve je to i dalje u konvencijama žanra čija apokaliptična postavka jednostavno nalaže opstanak najciničnijih.
Ono što donekle izdvaja film iz apokaliptičnog žanra je gotovo opsesivan fokus glavnog lika Malorie (solidna, ne i odlična Sandra Bullock) na majčinstvo. Premda kod ovakvog tipa filma koji ostavlja puno prostora za tumačenje ne manjka raznih interpretacija, prilično je jasno da je, slično prošlogodišnjem horor hitu "A Quiet Place", glavna tema filma roditeljstvo. Lik Malorie prikazan je kao "slučajna" majka (biološka i posvojiteljska) koja postupno prihvaća odgovornost svoje uloge. To čak završava nasilnim simbolizmom, davanjem imena djeci na kraju filma, koja se dotad nazivaju jednostavno Dječak i Djevojčica. No za razliku od "A Quiet Place", u kojem je vrijednost roditeljske žrtve doslovno nacrtana gledatelju, "Bird Box" je podosta ambivalentan u svojoj poruci, možda ponajviše zbog nespretnog antiklimatičnog završetka. Nemam ništa protiv alegoričnog filma o strahovima majčinstva, ali mi nije jasno, barem u kontekstu filma, kako se snaga majčinske ljubavi može suprotstaviti neizrecivoj, neobjašnjivoj moći lovkraftijanskog horora. Film na koncu pokušava poručiti da se isplati živjeti u svijetu u kojem te jedan pogled u nepoznato može izludjeti. Čak i oprezna, implicirano “oštećena“ Malorie prihvaća da se isplati živjeti "za ono što bi moglo doći, a ne ono što dolazi", da parafraziram self help filozofiju jednog od likova. Na gledatelju je pak prihvatiti ili ne prihvatiti takav posve proizvoljni optimizam, i o tome u velike ovisi konačni dojam cjeline.
Svim mana unatoč, Bird Box je solidan (ili barem podnošljiv) film čiji bi uspjeh mogao usmjeriti Netflix prema još većem broju ovakvih manjih produkcija kao metodom konkuriranja kino repertoaru i tržištu visokobudžetnih blockbustera. Takvi su mu pokušaji uglavnom univerzalno pokopani kao u slučaju ismijanog fanatasy spektakla „Bright“ Davida Ayera i Willa Smitha.
Bird Box (Abridged) Original Score (Null Corporation, 2019.)
Jedan od najvećih pluseva filma je soundtrack sad već neizbježnog kompozitorskog dvojca Nine Inch Nails Trenta Reznora i Atticusa Rossa. U pitanju je očekivano nelagodan, ali sjajan miks postminimalističkih klavirskih melodija i zvučnog dizajna koji ledi krv u žilama. Koliko ozbiljno dvojac pristupa radu na filmskoj glazbi potvrđuje i činjenica da je ovaj jednosatni soundtrack samo skraćena verzija cijelog materijala koji će biti izdan tijekom godine.
Svojom specifičnom glazbenom vizijom, sve raširenijom što pokazuje činjenica da već sad komadići njihovih soundtracka mogu naći posvuda, od dokumentaraca do reklamnih materijala, Reznor i Ross stvaraju atmosferu koja savršeno funkcionira i bez vizualnog djela. Apokaliptični osjećaj kaotičnog, abrazivnog tretmana syntheva u kontrapunktu je sa smirujućim, tipično reznorovski varljivo-optimističnim melodijama, koje, kad bolje razmislim, savršeno pašu poruci i atmosferi filma.