Lišeni campa ili parodičnosti, bend je na ovom albumu mrtav ozbiljan u svom cosplayu klasičnog rocka.
Anthem Of The Peaceful Army (Republic, 2018.)
Rijetko je moguće čuti nešto toliko šuplje i ispražnjeno od sadržaja kao što je slučaj s "Anthem Of The Peaceful Army", debitantskim albumom mladog benda Greta Van Fleet. Tri brata Kiszka i bubnjar Danny Wagner svojski se trude biti Led Zeppellin, a ispadaju klinci u kostimima koji igraju "Guitar Hero". Lišeni campa The Darkness ili parodijske briljantnosti Spinal Tapa, Greta Van Fleet mrtvi su ozbiljni u svom cosplayu klasičnog rocka.
Od početka nultih do danas pojavilo se masu bendova koji su posuđivali više ili manje elemenata rocka s početka ili iz sredine sedamdesetih, no Greta Van Fleet ne posuđuju, oni poziraju. Svaka od ovih pjesama zvuči kao kombinacija izvučena iz diskografije Zeppelina, a čak ni to ne bi bio problem da Greta Van Fleet djeluju uživljeno u materijal i svemu pristupaju s imalo strasti. Umjesto toga, Josh Kiszka imitira Roberta Planta više kao zadatak na nekom školskom natjecanju negoli nešto što istinski želi, dok ga ostatak benda prati u maniri prosječnog, ne i jako dobrog cover benda.
Svojim pristupom zbrajanja dijelova, "Anthem Of The Peaceful Army" izbija argumente osporavateljima elektronske glazbe koji sve poistovjećuju sa "slaganjem kockica" jer je ovdje sasvim jasno da istu stvar još puno gore može izvesti i gitarski bend. U isto vrijeme, ovakva ostvarenja služe kao comfort food za sve one ljubitelje klasičnog rocka koji u svojim playlistama naprosto žele još - istog.