Ispunjen strašću i brzinom kakvu danas ima premali broj njihovih indie rock suvremenika, "Last Building Burning" predstavlja Cloud Nothings kao jako dobar bend.
Last Building Burning (Carpark, 2018.)
Od frenetične uvodne pjesme "On The Edge", Cloud Nothings se ponašaju kao da imaju alergijsku reakciju na svoj vlastiti prošlogodišnji, izrazito anemični album "Life Without Sound". Snimljen u samo osam dana s producentom Randallom Dunnom, "Last Building Burning" predstavlja povratak energičnom i zaraznom zvuku njihovog izvrsnog trećeg albuma "Here and Nowhere Else".
Dylan Baldi se još jednom potvrđuje kao izrazito zanimljiv autor sklon koncizne pop punk i power pop tendencije obavijati u abrazivne zvukove posuđene iz nasljeđa noise rocka, old school hardcorea i post punka. Taj kontrapunkt slatkastog i agresivnog ovdje se vidi izrazito dobro zahvaljujući Baldijevim poletnim pjesmama, ali i Dunnovoj produkciji, istovremeno organskoj i slojevito atmosferičnoj.
Sve pjesme osim epskog jam raspada "Dissolution" drže se jednostavne trominutne formule strofa-refren-strofa. Njoj je možda jedina mana, ali ujedno i već standardni estetski izbor Cloud Nothings, ta što su glavni i prateći vokali prečesto zakopani dublje u miksu. Unatoč tome, pjesme poput "In Shame" svojim upornim urlikom "they won't remember my name/I'll be alone in my shame" plijene pažnju instrumentalnom energijom koja je nužna da bi se ovakvu glazbu uopće doživjelo.
Ispunjen strašću i brzinom kakvu danas ima premali broj njihovih indie rock suvremenika, "Last Building Burning" predstavlja Cloud Nothings kao jako dobar "mali veliki" bend. U svjetlu današnje smrti rock glazbe kao komercijalne, kulturalne i komercijalne sile, o takvima će budućnost gitarske glazbe sve više ovisiti.