Premda nije u pitanju čistokrvni konceptualni album, svaka pjesma je fokusirana na određenu temu te izvedena kirurški preciznim pristupom rimama i pomaknutim pogledom na svakodnevnicu.
Malibu Ken (Rhymesayers, 2019.)
"My two lucky socks don't match"
Pogledamo li njegovu neprekidnu opsesiju mačkama, depresijom, neurednošću i sličnim temama, pravo je čudo da Aesop Rock nije najpopularniji reper na Internetu. No njujorški reper već skoro dva desetljeća izbacuje minuciozne pjesme/priče koje su mu osigurale kultni status u underground rapu. Iako njegova nova suradnja s producentom Tobaccom iz psihodeličnog synth pop benda Black Moth Super Rainbow ima sva obilježja njegovog solističkog rada - detaljizirani pristup pričama mahom pokupljenima iz svakodnevnice, sklonost crnohumornim detaljima, onlinere koji više liče na nešto iz repertoara standup komičara nego repera - rasklimana retro synth funk produkcija daje njegovim opservacijama opipljivu dozu humora kakvu njegova samostalna ostvarenja koncentrirana na relativno konvencionalni boom bap zvuk najčešće nemaju.
Premda nije u pitanju čistokrvni konceptualni album, svaka pjesma je fokusirana na određenu temu te izvedena kirurški preciznim pristupom rimama i pomaknutim pogledom na svakodnevnicu. Malibu Ken u svom lakonskom pristupu malo podsjeća na "Life'll Kill Ya" Warrena Zevona u smislu da je sam proces življenja shvaćen kao nešto banalno, obično i ne pretjerano važno. No, za razliku Zevona, koji je svoju iščašenu verziju srednjestrujaškog rocka manje temeljio na precizno osmišljenoj naraciji, a više na crnohumornim frazama, Aesop Rock ovdje svakoj pjesmi pristupa kao mini filmu, bez obzira radilo se o tinejdžerskom sotonističkom ubojici u "Acid King" ili orlu koji jede mačku u "Churro".
People think nature is a rainbow or a newborn
Or an ocean or a puppy which denies the gory steak and mashers
You load the sight up and expect to see the glory of a wingspan
Over eagly beaks emerging from a nega-hero
We overlook the fact that, wow, sometimes a cat'll eat a bird
Sometimes a bird’ll eat a cat like it’s a fuckin' churro
Cijeli album prepun je takvih sarkastično-letargičnih opservacija, a Tobbacove starinski tople synth linije pjesmama vrlo često daju varljivi osjećaj nostalgije. Taj spoj tekstualne ravnodušnosti i razigrane glazbe smješta Malibu Ken ne samo u vrh Aesopove iznimno ujednačene diskografije nego predstavlja iznenađujuće kreativnu i uspješnu suradnju, za koju bi bilo lijepo da se uskoro ponovi.