Jul 20, 20181 min
Premda "The Switch" nije najlagodnije slušanje, njegova težina nije sama sebi svrha; ona prije svega igra ulogu katalizatora specifične atmosfere ljepote urbanog raspada.
The Switch (Matador, 2018.)
Drugi album Body/Head, dvojca sastavljenog od eksperimentalnog gitarista Billa Nacea te gitaristice i vokalistice Kim Gordon iz neprežaljenih Sonic Youth, netipični je ljetni album. "The Switch" ne nudi pamtljive melodije ni refrene, a bome ni plesne ritmove, ali njegova gitarskim efektima zasićena atmosfera isijava poput vrelog zraka koji se odbija o beton. Dok su njezini bivši kolege Lee Renaldo i Thruston Moore na svojim prošlogodišnjim albumima otkrivali u sebi zrele kantautore, Gordon se u ovoj opuštenoj i prirodnoj suradnji s Naceom vraća na avangardne i no wave početke.
Kroz pet vrlo slobodno, ali opet promišljeno strukturiranih pjesama, Gordon i Nace kreiraju atmosferu koja istovremeno guši i oslobađa. Umjesto rifova i refrena glavnu riječ vodi gitarski feedback, u nekim trenucima izrazito ritmičan, a u drugima gotovo jezivo narativan, kao duh grada koji umire pod teretom svojih stanovnika. Shodno tome, vokal Kim Gordon sporadično i naizgled nasumce lebdi nad ovim pjesmama, lišen nekadašnjeg sarkazma, oštrine i poleta.
Premda "The Switch" nije najlagodnije slušanje, nije ni opterećen namjernom neprohodnošću kakva zna krasiti brojna ostvarenja eksperimentalne glazbe i slobodne improvizacije. Drugim riječima, njegova težina nije sama sebi svrha; ona prije svega igra ulogu katalizatora specifične atmosfere ljepote urbanog raspada. Konfuzija izazvana životom u urbanom okružju čiji svakodnevni zvuci dezorijentiraju prosječnog žitelja oslikana u slojevitim, hipnotičkim teksturama ovog albuma nije uvijek najugodnija. No, ponekad se upravo u toj izgubljenosti nađe smisao, neobjašnjiva svrhovitost pukog postojanja. Nace i Gordon su ga jako dobro uhvatili izvlačeći maksimum iz svog minimalističkog pristupa gitari.